Čitajte zabranjeno! - Tjedan zabranjenih knjiga
Knjižnica Kustošija ove godine priključuje se obilježavanju spomenutog Tjedna zabranjenih knjiga. Tijekom ovog tjedna u crvenoj kutiji knjižnice Kustošija možete posuditi neku od knjiga zabranjivanih tijekom povijesti.Bilo da im se zamjera nemoral, eksplicitne scene seksa, čarobnjaštvo, siromaštvo ili pak protivljenje službenim stavovima raznih religijskih učenja, one su bile 'ZABRANJENE'.
Gospođa Bovary, Ljubavnik lady Chatterley , Dnevnik Anne Frank, Lolita, Stakleno zvono, Životinjska farma, Gospođa Dalloway, Balade Petrice Kerempuha i Ubiti pticu rugalicu neke su samo od zabranjivanih knjiga koje se nalaze u našoj ovotjednoj ponudi crvene kutije.
Razni režimi, vladari, Crkva te pojedini gradovi i dr. kroz povijest zabranjivali su objavljivanje i čitanje knjiga te izrađivali popise društveno nepoćudnih knjiga? Zašto se svi režimi toliko boje baš knjiga i čitanja? Odgovor na to pitanje daje Aleksandar Stipčević u knjizi „O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora.“ u kojoj kaže: „Mnoge će neugodnosti i nepotrebna objašnjenja vlasti izbjeći ako uspiju spriječiti da se na tržištu pojavi knjiga koja svojim sadržajem unosi nemir u narod ili koja može na bilo koji način ugroziti stabilnost države ili javni moral“ (1994:7)
Takav savršen sustav cenzure tržišta knjiga među prvima razvili su Kinezi još u 3. st. pr. n. e. te ga usavršili tijekom stoljeća, a „posebice u dinastiji Ming (1368. - 1644.)“ U doba Mingova spomenuta cenzura funkcionirala je tako savršeno da nije postojala mogućnost da netko napiše i tiska knjigu koja nije bila u suglasju s carskim dvorom. (Stipčević, 1994:7)
Prvi službeni popis zabranjenih knjiga u Europi izdao je engleski kralj Henrik VIII 1526., a odnosio se prije svega na knjige M. Luthera. No, prvi popis zabranjenih knjiga koji je prelazio granice pojedinačnih carstava, gradova i država bio je onaj Katoličke crkve. Katolička crkva za pontifikata pape Pavla IV objavila je prvi službeni popis zabranjenih knjiga ili Index librorum prohibitorum (1557.-1559.) koji je konačno ukinut 1966. godine u duhu reformi II. vatikanskog koncila. Index je zabranjivao sva djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkom vjerom.
Posebno štetnima proglašavane su knjige koje sadrže tzv. erotske i pornografske sadržaje. Gotovo da nema vremena u povijesti ljudskih društava kada spomenuti sadržaji nisu bili na udaru cenzora. Tako je davnih dana „car August izbacio Ovidijeve knjige iz javnih knjižnica“ te prognao autora jer su njegove „pornografske knjige pokvarile visoko rimsko društvo“ (Stipčević, A., 1994:92). Osim Crkve koja je bila glavni nositelj inicijative protiv spomenute literature, u dr. pol. 19. stoljeća jačaju skupine nezadovoljnih građana koje preuzimaju borbu protiv nepoćudne erotske literature. Te grupe posebno su aktivne u Engleskoj i SAD. Tako 1857. donesen je zakon protiv erotskih i pornografskih publikacija u Engleskoj, The Obscene Publications Act. U istom duhu i američki Kongres izglasao je 1873. zakon protiv spomenute literature, popularno nazvan po glavnom inicijatoru toga zakona A. Comstocku, The Comstock Act .
Kad je riječ o cenzuri čitanja, onda su knjižnice cenzorima neizostavne institucije kroz koje pokušavaju uspostaviti neki vid socijalne kontrole. „Vladari, knezovi, Crkva, državne vlasti, različita društva, gradovi i svi drugi koji su osnivali knjižnice i svojim novcem osiguravali njihov rad, uvijek su nalazili načina i opravdanja, čak i onda kad im nije odgovaralo da se o tome previše priča, da nadziru njihov rad, da usmjeravaju njihove zadatke, da ih podčine svojim vjerskim, ideološkim, državnim, odgojnim i drugim ciljevima.“ (Stipčević, A.,1992:5)
Ideje za cenzuriranje čitanja mnogobrojne su i raznovrsne te se kreću u rasponu od kontrole do smrti. Od ishođenja dopuštenja za tiskanje, nadzora nad planovima tiskara, ograničavanja broja tiskara, ograničavanja isporuke papira te nadzora nad pisaćim strojevima do popisa zabranjenih knjiga, spaljivanja knjiga i ubijanja pisaca, samo su neke od povijesti poznatih metoda cenzuriranja knjiga i čitanja.
Zastrašujuće je da smo i danas svjedoci raznih preporuka 'nepoćudnih' i 'neprimjerenih' knjiga kao npr. Harryja Pottera, Ljupkih kostiju te romana Johna Greena.
Izvor:
1. http://citajme.com/tjedan-zabranjenih-knjiga-2015/ (30. 9. 2015.)
2. Stipčević, A. Cenzura u knjižnicama. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1992.
3.Stipčević, A. O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994.