Rene Bachrach Kristofić: Kraj svijeta i druge priče
Slikarstvo je iscrpljen i istodobno neiscrpiv medij. Mnogo toga što ga karakterizira moguće je tumačiti na liniji modernizma s kojim nikad nije prekinulo veze. Istodobno, naslijeđe apstrakcije omogućilo je izvjestan otklon s toga puta što su iskoristili brojni suvremeni slikari. U doba prevlasti vizualnih medija koji brzinom i neprekidnom izmjenom prizora utječu na status prikaza, promatrača, ali i autora, slikarstvo je trebalo premostiti nastalu razliku, pronaći način kako se snaći u okolnostima prevlasti novih optičkih sustava i drugačijih tipova vizualnog iskustva. Stoga ne čudi što ćemo često naići na slikarstvo koje počiva na konceptualnim temeljima, koji mu do neke mjere pomažu opstati na onom mjestu za koje se odavno izborilo.
Posve sigurno, slikarstvo treba sagledati u kontekstu današnje kulture, u sklopu čega je moguće preispitati njegovu suvremenost i sposobnost vizualnog reagiranja na složena zbivanja, ideološke vrijednosti i značenja koja proizlaze iz sadašnjosti. Osim toga, slikarstvo ostaje medij intimnih preispitivanja, iznalaženja mogućnosti komunikakcije u vrijeme kad se čini da je sve rečeno i da nas više ništa ne može iznenaditi. Može li opstati bez svog onog "tipkanja i pisanja"(*) zahtjevnih eseja u kojima interpretativni glasovi ne moraju nužno biti usklađeni s onime što vidimo?
U hijerarhiji umjetničke produkcije Rene Bachrach Krištofić odlučio se za slikarstvo. Njegovu najnoviju seriju karakterizira ponešto od likovnoga repertoara s kojim smo se susreli i ranije. Likovi u uniformama lica prekrivenih karnevalskim maskama, vojnici, pripadnici raznih kulturalnih skupina kao i likovi preuzeti iz trash-filmova često su prikazani u imaginarnim prostorima u kojima prevladavaju psihodelični kamuflažni uzorci agresivnih boja. Na slikama nailazimo na razne elemente koji čine dio naše zajedničke povijesti; 'porazbacani' su po platnima metodom izrezivanja, preuzimanja i miješanja te 'prihvaćaju' zahtjevnu zadaću da u nedefiniranim prostorima, u kojima osjećamo raspad sistema, funkcioniraju kao dijelovi koji pripomažu u stvaranju novih vrijednosti.
Intrigiraju nas poruke čije dijelove prepoznajemo na platnima, glazba koju sluša, knjige iz kojih preuzima naslove. Što u današnje vrijeme znači ponuditi drugima iskustvo poput njegovog; kako parirati sudbinama žrtava koje moraju biti kamuflirane kako bi sadržaj slike bio što prihvatljiviji gledateljima? Pastelni tonovi kojima slika lijekove usklađeni su s tonovima praznih prostora i u svima njima osjećamo njegovo egzistencijalno pulsiranje. Stigli smo do kraja svijeta – koji je za autora izgubio smisao, i polako smo se počeli vraćati natrag. Iskustveno smo bogatiji i nismo postali imuni na katastrofične nagovještaje. Oni su tek ekscesni tragovi pomoću kojih utvrđujemo novu diskurzivnu situaciju nastalu zbog stvarnih opasnosti – ideoloških, apokaliptičnih – ali i onih posve intimnih, posredovanih na Reneovim slikama.
Sandra Križić Roban
(*) Jonathan Harris, "'Contemporary', 'Common', 'Context', 'Criticism': Painting after the End of Postmodernism", u: Anne Ring Petersen (ur.), Contemporary Painitng in Context, Museum Tusculanum Press, University of Copenhagen, 2010., 25.