Davor Sanvincenti: Slušao sam sebe kako zatvaram oči, kako ih ponovno otvaram

Istraživanje percepcije važan je smjer unutar novomedijske umjetnosti. To raznovrsno područje, najčešće nudi ostvarenja na području percepcije zvuka i slike. Davor Sanvincenti aka Messmatik, jedan je od onih umjetnika koji se nije ograničio samo na jedno – zvuk ili sliku, već se istovremeno bavi i jednim i drugim.

U moru radova od kojih su sada već neki povijesni primjeri, za Sanvincentijevo djelovanje inspirativan je bio rad Carstena Höllera „Light wall“. Taj rad iz 2000. godine sastoji se od tisuća žarulja koje se pale i gase naizmjenično u vrlo preciznom ritmu, izazivajući halucinatorni efekt kod posjetitelja (djelomično radi toga što se alternacija zbivala vrlo blizu frekvencije koja izaziva epilepsiju -7,8 Hz). 
Autor na području zvuka preispituje i istražuje pojam „limena“. Pojmovi „limen“ i „liminalno“ odnose se na senzorički prag, ono što jedva možemo percipirati, najniža količina senzacija koju naš organ tj. osjetilo može detektirati. Zvučni limen primjerice ovisi o činjenici naše izloženosti zvukovima, te se prema tome može mijenjati. Zanimljivo je da smo čak i u „predživotu“ u majčinoj utrobi, izloženi zvuku jačine 15 Hz koliko iznosi snaga otkucaja majčina srca iz perspektive fetusa.
Iako je limen već dugo predmet interesa ovog umjetnika, bitno je napomenuti da je rad u Galeriji VN site specific instalacija koja u vidu ima činjenicu da je prostor multifunkcionalan, tj. noću galerija, a danju čitaonica koja zahtjeva slušno i vizualno ne ometanje.
Sanvincentijev pristup zvuku i slici vrlo je racionalno i znanstveno osmišljen, no uvijek sa sobom povlači svojevrsnu poetičnu atmosferu. Naziv svjetlosno zvučne instalacije preuzet je iz pjesme francuskog pisca Loysa Massona „Icare ou le voyage“ inspirirane na asocijativnoj razini grčkim mitom o avanturi leta prema Suncu. 
Umjetnik postavlja posjetitelja u poziciju da iskusi kako je to vidjeti a ne čuti i kako je to čuti, a ne vidjeti, inzistirajući na jačanju geometrije osjetila i njihovom međusobnom pretapanju. To postiže kreirajući jedan prostor „ispunjen“ bijelim svjetlom, te drugi mračan prostor u kojem se čuje vrlo slaba zvučna frekvencija. Posjetitelji su ulaskom u Sanvincentijevu instalaciju i kontrastiranjem vizualnog i auditivnog iskustva izloženi oslobađajućoj situaciji pražnjenja, zvukom i slikom često preopterećenih mozgova.

Ova vrlo jednostavna intervencija može pružiti sinestetički doživljaj nagovješten u nazivu instalacije, prema kojem postoji promjena u zvuku koji možemo povezati sa treptajem. Najzanimljiviji efekt instalacije je kada se podražaji koji su racionalno, smišljeni, izraženi matematičkim vrijednostima (1 KW, 20 Hz) pretvore u emocije. U tu je svrhu za vas pripremljena i knjiga doživljaja u koju možete pribilježiti vlastita čuvstva i refleksije.