Zoran Pavelić: Preimenovanja

 

 

PREIMENOVANJA

 

 

Svaki je umjetnik suvremen po nečemu, slabijem i neuvjerljivijem, ili jačem i energičnijem. Projekt Zorana Pavelića pripada jakoj varijanti suvremenosti koja izbija iz umjetnosti, njenih predstava, jadova i uvida. K tome treba dodati spočetka, da je jasnost prilična vrlina i ne baš lako ostvarljiva u naše neoestetičko doba, a imanentna je autoru.

Ako pođemo prvo od principa i njegovog konteksta ovoga projekta onda možemo citirati Ronalda Sukenicka, američkog doista avangardnog pisca. ''U svakom slučaju, letristi – situacionisti došli su do ideje RETOURNEMENTA - uhvatiti se za sadržaj popularne kulture srednje klase i iskriviti ga. Prijevod retournementa bio bi možda nešto poput OTMICE ili DIVERZIJE. On otima frazu ili sliku iz komercijalne kulture i koristi se njome u vlastite /umjetničke/ svrhe. U osnovi to je korištenje masovnog tržišta protiv njega samog.'' Naš umjetnik je izveo niz preimenovanja – radova – akcija u takvom duhu. U što se možemo osvjedočiti gledajući artefakte u izlogu knjižnice i u njenoj nutrini. Gledatelj može zaključiti da je na djelu romantična propaganda za stvar umjetnika i umjetnosti, te njihovih sudbina. Ali može se ići i nešto dalje u percipiranju i stvaranju specifikuma ove izložbe. Ponešto su novine u opoziciji spram knjiga. Osim toga, likovni umjetnički svijet kao da je privremeno nadglasao riječ, knjigu, znak slova itd. Međutim, slutim jedinstvo na kraju neke dobre, pažljive percepcije. (Sjetimo se da publika zna biti ili se nametnuti kao sveta krava.) Imenovanje pripada samome početku. Recimo Adam je bio prvi i ključni imenovatelj. A pošto je legenda legitimna njiva, ostaje nam prihvatiti svako, imenovanje/preimenovanje nečim ozbiljnim. Preimenovanje koje vrši Pavelić u svome radu prividna je diverzija smisla; sve ostaje zapravo isto. Ali sad je tu jedno ALI. Posvojenje SLOBODNE DALMACIJE u SLOBODNU UMJETNOST, ukazuje na umijeće kritike, koje je nehajno izvršeno kao u diskursu poezije. Uplitanje i dodavanje sebe i umjetnosti, kao maksimalno sadržajnog pojma u istom je redu sa senzibilnom sugestijom: pojavni, svakodnevni svijet može biti eventualno dovršen ''šlagvortom'' umjetnika, gotovo nikako drugačije. Tko izvodi ''emotivno pošten eksperiment''? Zaboravite pitanje - to je često kreativan čin. Ako publika u primanju shvati djelo, redovito je vrstan umjetnik zadovoljan, smješten u svojoj kreativnoj sjeni.

Pavelić kao autor projekta, umjetnik sličnih takvih inspiracija i izvedaba prisutan je, poglavito na zagrebačkoj sceni puno godina. I nikako ne jenjava njegov žar i spremnost da slike i ostala ziheraštva zamijeni, rekli bismo, govorom nepotrošive avangarde i svega onoga što ona znači. Ionako je (kreativni) život pogodba sa nečime. Jasno se da naslutiti eros umjetnikovog opredjeljenja; svrstavanje u sferu smislene umjetnosti. Svatko će imaginirati što to znači. I što nam nam znači ova izložba u Galeriji Prozori. Dojam je avangardan, izustila bi neka mlada obrazovana djevojka, poruka se usmjeruje k dobrobiti srca. U konkretnom aspektu treba naglasiti da se u projektu Preimenovanja najčešće medijaliziraju novine, tj. dnevni tisak sa područja cijele države; da ne bi bilo zabune, da je neka sredina tobož naprednija kada se tiče suda o demokraciji i ostalom. Posebno mjesto zauzimaju imenovanja po raznim stvarima i predmetima preko stiliziranih i poznatih sintagma otisnutih u prikladne forme. Te naljepnice remete mir automatizma, upravo na odmjeren način vizualnih provokacija.

U svemu napisanom/rečenome možda se vidljivo krije sjena znanja, koje posjeduje svaki ozbiljniji i dirljivi umjetnik/umjetnica; naime to: Ništa nije uzalud, sve je vidljivo, sve ima posljedice.

 

Vlado Martek