Božidar Katić: 1958-2010

U suvremenom, modernom društvu, posjedovati likovne intervencije na vlastitom tijelu društveno je prihvatljivo i apsolutno pomodno. Povijest tetoviranja seže u daleku prošlost te je zabilježena u gotovo svim kulturama, posjedujući ritualni, estetski i religijski karakter. No prije gotovo pola stoljeća tetoviranje (ne) vidljivih dijelova tijela prenosilo je šifrirane poruke s negativnim predznakom, a budući da je verbalno i vizualno sjedinjeno u ljudskoj svijesti, tetovirana osoba postala bi nehotice stigmatizirana.
 
Fragmentima individualne obiteljske, po prvi puta ispričane priče, umjetnik Božidar Katić svojim projektom 1958-2010, događajem koji će uslijediti danas, više od pola stoljeća nakon prvotnog čina koji se zbio davne 1958. godine, u ličkom gradu, u javnom prostoru, poziva se upravo na liniju obiteljskog nasljeđivanja te ujedno na bliskost s glavnim akterom - vlastitim ocem.
 
Katić u video radu, kamerom pozicioniranom in medias res, snima oca tijekom intimne ispovijesti. Otac otkriva porijeklo svojih tetoviranih simbola, koji su na umjetnika ostavili trajan utjecaj, posebice krajnje jednostavan motiv, gotovo arhaično oblikovan ženski lik tamno zelene boje na desnoj podlaktici, neobičnog likovnog rješenja.
 
S vremenskim odmakom nužnim, za kulturne promjene, koje po svojoj naravi nikad nisu trenutne, Božidar Katić ritualno transferira znak, simbol žene, koju njegov otac nosi od 1958. godine, te ga tetovira bijelom bojom na vlastitu ruku, iako su takvi znakovi njegovom ocu, tijekom života, uz minimalne afirmativne elemente, predstavljali čak i svojevrsno socijalno zarobljeništvo.
 
Dakle, umjetnik - sin, namjerava ponovno uključiti tetovažu u kulturno naslijeđe te novonastalim ritualom preuzima likovne elemente s očeve ruke, i uz minimalnu intervenciju, implementacijom tradicionalnih motiva, daje ucrtati motiv ženskog lika, svjestan da će znak, kao asocijativni zbroj pojma i slike, ovim ritualnim činom umjetno konstruirati njegov novi identitet. Identitet, općenito zamišljen kao spona - privlačnost, tiče se u svojoj osnovi pripadanja, onoga što imamo zajedno s drugima i ono što nas od njih diferencira.
 
Kako se na globalnoj razini smanjuje utjecaj tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta - vlastitog osjećaja sebstva. No kad tradicija počinje popuštati i izbor životnog stila dobije prvenstvo, ni sam identitet nije izuzet od promjena.
 
Katić ovim činom još jednom potvrđuje pripadnost čovjeku koji mu je biološki podario život, preuzimajući djelić stigme na sebe, pokušavajući oca osloboditi tereta dobivenog kao rezultat ideoloških formacija mladog čovjeka. Božidar Katić vlastitim ideološkim formacijama definira značenje rekonstruiranog motiva, te ga prerađuje u osobnu, subjektivnu konstrukciju. Na pitanje kakav će trag u njegovom životu ostaviti spomenuti znak, odgovor će tek uslijediti.