Hana Miletić: Mirage (Video portreti), Islamska zajednica u Hrvatskoj, Zagreb 2010.

 1. Kada smo počele raditi na pripremi izložbe u Zagrebu, odlučila si snimati videoportrete jedne od manjinskih grupa bilo da se radi o religijskoj ili nacionalnoj zajednici. Možeš li objasniti zašto te zanimaju baš manjine i zašto pri tome biraš vrlo mlade ljude, one u pubertetu ili u ranoj adolescenciji?
Putem različitih serija u svom umjetničkom radu preispitujem temu identiteta, s naglaskom na problematici kulturnog identiteta. Pri istrazi bivanja između kategorija, međustanju, posebno me zanimaju društvene skupine koje čine manjinu u društvu, bilo nacionalnu, bilo religijsku,.... Zanima me siva, nejasno definirana, zona u kojoj nije jednostavno jasno odrediti osobni (kulturni) identitet. Mladi ljudi u pubertetu nalaze se u međustanju, između djetinjstva i adolescencije. Međustanja su obilježena preispitivanjem i potragom za jasnim identitetom. Iz te me ranjive pozicije zanima reakcija na susret s kamerom, i s vlastitim likom.
  
2. Tijekom procesa traženja pogodne manjinske skupine, naišla si na mnogo odbijanja. Kako to objašnjavaš?
Netko tko čini dio manjinske skupine izdvaja se iz većine. On ili ona je različit, drugačiji. Mislim da su odbijanja povezana s činjenicom da se osoba ne želi svjesno izdvojiti iz mase, misleći da tako još više naglašava različitost sebe od drugoga. Ta pozicija može biti opasna ili nesigurna.
  
3. Za zagrebačku si se izložbu fokusirala na mlade Muslimane. Već si ranije radila s muslimanskom manjinom u Belgiji. Ima li razlika s obzirom da je općenito na zapadu, zastupljenost muslimana u populaciji veća? I ako ih ima, odražavaju li se te razlike na mlade ljude s kojima si radila?
Zbog veće zastupljenosti u populaciji muslimanski su građani su prisutniji u belgijskom društvu. Odjevni kodovi, poput tradicionalne odjeće i pokrivala za glavu, pri tome ih čine vidljivijima. Belgijski se muslimani možda vizualno više izdvajaju kao manjina, no problematika ostaje ista. Izdvajanje je i dalje delikatna pozicija.
U Belgiji sam, u prigradskom kvartu Linkeroever u Antwerpenu., radila sa skupinom mladih muslimanki iz različitih europskih i afričkih zemalja. Pri tom radu naglasak je bio na kulturnom identitetu određene prigradske subkulture.
Polazna točka pri radu s mladim Muslimanima islamske zajednice u Hrvatskoj, bila je prikaz kulturnog identiteta religijske i nacionalne manjine u Hrvatskoj. To je bio jasni briefing pri kontaktiranju zajednice. Tijekom rada s mladim Muslimanima u prostorima islamske zajednice u Hrvatskoj nisam bila odbijena, uvijek je postojao prostor za dijalog.
  
4. Zašto biraš tehniku videoportreta?
Tehnikom videoportreta kombiniram medij fotografije i filma, statične i dinamične slike. Videoportrete čitam kao fotografije s vremenskim tijekom. Taj pristup omogućava da se snimka portreta razvije kroz vrijeme i pri tome portret nije ograničen na jedan fiksiran kadar.
Žanr portreta najjasnije preispituje temu identiteta, ili prikaz kulturnog identiteta. Portret ne prikazuje samo lik osobe nego progovara o njezinim idejama, uvjerenjima, vrijednostima, znanjem i kulturi.
Primjere nalazim u tradicionalnom studijskom portretu unutar povijesti fotografije. Pri početcima medija, polovicom 19. stoljeća, čin portretiranja je bio vrlo neudoban i trajao jako dugo. Zbog tehničkih ograničenja fotografske kamere, vrlo duga vremena brzine zatvarača, portretirana osoba je morala ekstremno dugo nepomično stajati pred kamerom. U nekim fotografskim studijima korišteni su čak i oklopi ili držači za tijelo kako bi se osigurala jasna fotografija.
Nelagoda koja nastaje gore navedenom situacijom međustanja, u kombinaciji s konfrontacijom s kamerom, nalikuje na nelagodu ranog studijskog fotoportreta. Istovremeno putem portreta osoba dobiva (društveni) status i prisvaja određeni (kulturni)identitet.