PROJEKT6: Naputak za približavanje

| Tea Hatadi |
| Zdravko Horvat |
| Igor Juran |
| Martina Miholić |
| Maja Rožman |
| Karla Šuler |

NAPUTAK ZA PRIBLIŽAVANJE

„Naputak za približavanje“, naslov koji su šestoro autora Projekta6 odabrali za ovu izložbu pripada hladnom birokratskom jeziku političkih organizacija, primjerice onih koji bi Hrvatsku trebali približiti Europskoj uniji. Usprkos njezinim pozitivnim konotacijama, riječ približavanje nekako stvara osjećaj nelagode. Jer ako se nečemu ili nekomu trebamo približiti, to a priori znači da smo udaljeni – u prostornom, emocionalnom, intelektualnom, financijskom ili nekom drugom smislu, i sada se trebamo dovinuti kako doći makar korak bliže. Korak bliže često je neizvjestan, stoga je jednostavnije držati se na odstojanju, u otklonu, u otuđenosti. Olako se mirimo time da živimo u otuđenom društvu, kao da je otuđenost nešto što popijemo majčinim mlijekom. Trenutak kad dobijemo prvi mobitel i računalo samo je daljnja inicijacija u komunikaciju čiji se krajnji emocionalni vrhunci iskazuju smajlićima.

Paradoksalno, prostorna se udaljenost naizgled može poništiti samo jednim klikom miša, no čovjek nikada emocionalno nije bio udaljeniji od bližnjega svoga. Dok bjesomučno kuckamo poruke na mobitelu, potpuno se isključujemo iz sadašnjega trenutka, te onemogućujemo komunikaciju s onima u našoj blizini. Vanjska diskordancija samo je odraz unutrašnje. Igor Juran posve ispravno postavlja sljedeće pitanje: „Nisu li ljudi svjesni jedni drugih u istoj mjeri koliko su svjesni sami sebe?“ Izjednačujući stvarnost s virtualnošću, sam život reduciramo na simulaciju. Svodeći svemir na unutrašnjost računala1 pristajemo na sužavanje svijesti. Promatranje skice kretanja dvoje protagonista Igorovog video rada Jutarnji program, isječka mape grada preuzete s interneta, navelo me na razmišljanje kako i naše svakodnevne putanje od točke A do točke B uvelike nalikuju digitalnoj reprezentaciji – ono je što je moguće pravocrtnije, bez interesa za sve ono što nije (trenutni) cilj. „Tko je to? Nemam pojma. Nisam programiran/a da bih znao/la, mario/la“.

Takva vrsta programiranoga putovanja negira istinu da je od stizanja na cilj važnije samo putovanje koje do njega vodi. I u putovanju vlakom može se nazrijeti razlika između programiranog i svjesnog. Preuzimanjem konteksta vlaka, u kojemu je na čestim putovanjima između Zagreba i Križevaca uočila kako ljudi radije komuniciraju virtualno nego sa svojim suputnicima, Tea Hatadi tematizira strah ili nelagodu od „bliskih susreta“. Prostorna instalacija Polazak je isječak vlaka u kojem smo prisiljeni pogledom komunicirati s putnikom koji se nalazi na nasuprotnom sjedalu. Baš sam netom prije pisanja ovoga teksta u vijestima vidjela prilog o 3D kapsulama u kojima se pacijentima u Njemačkoj simuliraju različite stresne situacije, te se oni na taj način polako lišavaju straha. Ovaj me primjer još više navodi na prepoznavanje terapeutske mogućnosti Polaska. Na svakom je sudioniku interakcije odluka hoće li ova kapsula postati prostor igre, šale, hoće li se prepustiti trenutku i slučaju, hoće li uzvratiti na pogled upućen preko monitora?

Vratimo li se pojedincu i njegovom pokušaju približavanja bližnjemu svome, podsjetit ćemo se da u naputcima religijskih učenja stoji da je najbolji način da se nekome približimo „poništavanje sebe“. Pri tome se misli na umanjenje ega. Performativni čin Zdravka Horvata u kojem on briše vlastiti lik sa crteža, kompozicije koja u omjeru jedan naprama jedan na zidu galerije prikazuje njegovu sobu, upućuje me na poništavanje dvostrukog ega – osobnog i umjetničkog. U radu (Auto)portret umjetnika dok sanja, koji se oslanja se na neke postavke romana Jamesa Joycea Portretu umjetnika u mladosti, autor razmatra postizanje distance s koje može stvoriti „sliku svoje aktualne egzistencijalne situacije“2. Distancu pronalazi u snu, koji je za sanjača „često neslućena slika njega samoga; on je otkrivač ega i jastva“3. Horvat se bavi slikom, točnije crtežom vlastite povijesti, odnosno podsvijesti. Simultanost prostorno-vremenskog kontinuuma umjetnikove sobe i sna (koji se ne prekida, čak ni brisanjem lika sanjača) te crteža koji ima svoj početak i kraj (od prve do zadnje točke u crtežu) ukazuje na paradoks čovjekova hvatanja tračka „aktualne egzistencije“. Najveći napor na kraju ulažemo kako bismo se približili sami sebi.

Isti napor propitkuje, doduše na posve drugačiji način, Karla Šuler, članica Projekta6 „u egzilu“. Izdvojenost iz domaćeg, uobičajenog konteksta, odvojenost od prijatelja, kolega, (ne)istomišljenika s kojima se mogu dijeliti ili pobijati ideje, pruža istovremeno osjećaj slobode i osjećaj anksioznosti. U razlomljenim razmišljanjima iz maila, kojim se Karla uključuje u tipični brainstorming grupe prije zajedničkoga projekta, kristaliziraju se veoma lucidne misli o životu, trenutnom položaju autorice, umjetnosti i smislu bavljenja istom. Doista, vrijedi oslušnuti blizanca s kojim pričamo u sebi, ono freaky revenging motherfuckin malo cudoviste koje nam šapče da je „art kako i kaze artificial.....vrlo irelevantan za zivot. na kraju se intelektualac i doper na kraju dana i sihte poljskih blagajnica...nadju kosaricom uz kosaricu u lidlu.“. oh, how true!

Logikom slične nivelacije, na istoj se stranici novina može naći istup starlete željne slave kao i pokušaj suvremenog umjetnika da svojim činom isprovocira javni interes. Zbog prezasićenosti vulgarnom golotinjom javnost postaje sasvim imuna na zlorabljenje tijela, a s druge pak strane korištenju nagoga tijela u umjetničkoj praksi pridaje se predznak ekscesa. I dok se pažnja u oba slučaja stavlja na glavnog aktera, onog ili onu koja se izlaže, zaboravljaju se svi oni kojih se to tiče na indirektan, no nimalo manje bolan način: roditelji, dečko, cura, prijatelji, obitelj. Maja Rožman se u sklopu ovoga projekta zaista ogoljava u performansu koji se dešava na samom otvaranju izložbe, no on je tek okidač za dublje i kompleksnije ogoljavanje nje same i njoj bliskih osoba koje se u razgovoru, zabilježenom u video zapisu, suočavaju s posljedicama i konotacijama izlaganja gologa tijela umjetnice.

Pišući o prethodnom projektu Projekta6 Ivana Meštrov je primijetila kako se Martina Miholić, nerijetko prisutna u svojem radu, često podvrgava taktici ogoljavanja. Nakon što je reakcijama izložila svoj lik (projekt Dogma) i svoju osobnost (rad Tagbox/Ponos u sklopu projekta Stereotipi i predrasude), Martina izlaže reakciji svoje skice. Ništa novo, pa to umjetnici i rade, zar ne? Da rade, ali ustaljena logika i praksa funkcioniranja izložbi glavni naglasak daje tumačenju rada u predgovoru i osvrtu kritičara. Martina u radu Katalog čini inverziju, izlažući knjigu u kojoj su sabrane reakcije i tumačenja povjesničara umjetnosti, kolega umjetnika, njezinih učenika, prijatelja i poznanika koji se ne moraju nužno razumjeti u umjetnost (art je ionako artificial!). Susret sa samim radovima je odgođen do posjeta internetskoj stranici ili skorašnjoj Martininoj izložbi. Inverzijom očekivanoga slijeda komunikacije „umjetnik- djelo-tumač“, Marta propitkuje njezinu kompleksnost i višeznačnost. Zapravo sve do sada nisam vidjela Martinine skice. Pronalazim međutim užitak u činjenici da se prvi put s njima susrećem preko tuđih viđenja – ona povećavaju moju znatiželju, šire doživljaj koji će tek uslijediti. Kustosica koja nije vidjela radove – e to je bome novo, reći će neki. Odvraćam: „Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli.“

Nije mi namjera ironizirati, niti biti blasfemična. Želim samo kazati kako su Maja, Tea, Martina, Karla, Zdravko i Igor svojim promišljanjima pokazali kako je „korak bliže“ zaista neizvjestan, nepredvidiv, istovremeno težak i lak. Sva sreća da traje čitav život, pa stignemo nešto i naučiti.