Ksenija Kordić: Slijedila sam crvenu nit

Lektira
 
Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića je „njena“ knjižnica, naglašava Ksenija Kordić. U toj je četvrti odrasla, u njoj posuđivala lektiru; od školske do lektire koju danas čita, barem na prvi pogled, dogodio se dramatičan skok. Emotivan stav prema njima trebao bi biti drugačiji. Škola je, dakako,  rigidna institucija, sustav čiji je cilj stvaranje socijalno adaptiranog, proizvodno sposobnog društvenog subjekta, i lektira koju smo čitali, bila je, barem idealno, u toj odgojnoj funkciji. Jesmo li se kao đaci mogli s tim štivom lako identificirati? Ili smo već tada osjećali stanovito otuđenje, nemogućnost lake i neproblematične identifikacije s pročitanim, ali smo vjerovali roditeljima i usrdno i poslušno, kao dobra djeca, podmirivali školske obaveze? Sjećamo li se pitanja iz udžbenika poput „što je autor htio reći“ ili „koja je poanta pripovijesti“? Sjećamo li se nelagode i straha koji smo osjećali ne znajući što se od nas očekuje da odgovorimo, s kakvim će odgovorom školski autoritet biti zadovoljan? 
Citati koje je Ksenija Kordić istaknula na prozorima knjižnice nisu više školska lektira. Ali, dakako, lektira svakako jesu - lektira koja društvo, društvo u kojem je Ksenija čitala i ispunjavala svoje školske zadatke, kritizira s radikalno lijevih, feminističkih, anarhističkih i drugih ideoloških pozicija s kojih se društvena hegemonija diskreditira zbog kapitalnog izvlaštenja rada i tijela, heteroseksualnog normiranja seksualnosti i kontrole seksualnog ponašanja općenito, kultiviranja agresije, religijske indoktrinacije, itd. Autori istaknutih citata su neosporni autoriteti, štoviše, autoritarne figure moderne kritičke misli; poznavanje i razumijevanje tog kanona jednako tako predstavlja odgojni imperativ: čitajući njihova djela postajemo kritički svjesni, slobodnomisleći i slobodno ponašajući, možda i društveno subverzivni pojedinci.      
Odrasla Ksenija, dakle, odabrala je sama svoju lektiru. Je li, međutim, nestala nelagoda? Zna li Ksenija odgovoriti na pitanja „što je autor htio reći“ i koja je „osnovna misao“ te lektire? I ako zna, za koga zna? Tko će potvrditi da je odgovor ispravan, tko će biti zadovoljan njenim savladavanjem kritičko-teorijskog gradiva? Drugim riječima - je li nestao osjećaj otuđenja? Je li sada moguća neproblematična identifikacija s pročitanim?
Odgovor je, naravno, negativan. Citati na prozorima povezani su crvenom niti čiji jedan kraj vodi knjizi iz koje je citat potekao (a koja se nalazi na policama knjižnice), dok se drugi kraj spaja u jedinstvenu nit od koje Ksenija kukiča ručni rad. Čipkanje i srodni rukotvorni rad općenito, dakako, kulturološki pripada ženskom spektru djelatnosti i to s izrazito tradicijskim, konzervativnim predznakom. Ksenijino kukičanje otvoreno signalizira subjektivaciju na ženskoj rodnoj poziciji, i to poziciji koja podrazumijeva podjelu rada na rodnoj osnovi, tradicijsko, nacionalno predoznačeno kulturno naslijeđe, odnosno, jednu praksu koja je odavno – barem za mlađe, urbane generacije - prestala biti dio svakodnevice i degradirala se na banalnu atrakciju iz asortimana turističkih suvenira. Daleko od toga da bi posezanje za tim izumirućim rukotvornim umijećem bilo isključivo ironijski motivirano, autoričino kukičanje prije svega je intonirano nemoći, možda i nostalgijom. Pokušaj, naime, da se citati odnosno kanonski kompleks radikalne kritičke misli razumije i tumači s pozicije junakinje koja kukiča, prije nego li neproblematičnoj identifikaciji, vodi u tragičan promašaj. Prepreka zrcalnom, idealnom prepoznavanju u istaknutim tezama i iskazima nije isključivo kulturološki i svjetonazorski tradicionalizam, manjak akademske obaviještenosti itd. – što, dakako, jest breme društvene realnosti iz koje nastupa ne samo Ksenija Kordić, već i svaka druga inicijativa kritičkog mišljenja i djelovanja. Nemogućnost lagodne identifikacije prvenstveno proizlazi iz rodne klauzule: pokušaj ženske identifikacije s pročitanim odnosno pokušaj da se junakinja u odnosu na citate organizira kao suvereni ženski rodni subjekt, prividno je neuspješan; konac, ne bez simbolike baš u crvenoj boji, koji sve citate spaja i plete u čipkasti vez ima, međutim, i svoj metaforički potencijal. Za razumijevanje i povezivanje pročitane lektire, naime, nije nužna (ili dostatna) moć apstraktnog, sintetičkog mišljenja, već individualni, subjektivni ulog; taj ulog, zastupljen radom kukičanja odnosno konačnim uratkom, dakako, bitno je etičkog karaktera: identifikacija s pročitanom literaturom pomoću kukičanja upućuje tek na činjenicu da se niti jedan društveno prepoznatljiv identitet ne zauzima s povlaštenih, idealnih pozicija; da veliki Drugi, Učitelj ili Psihoanalitičar koji će ocijeniti odgovore poslušne učenice na pitanja o autorskoj intenciji ili temeljnoj misli - ne postoji; da ne postoji niti točan odgovor, dakako; samo beskrajni niz pogrešnih i promašenih, na ovaj ili onaj način nastranih; i etički imperativ upućen drugima, kako niti jedan od njih ne bi bio nužno fatalan.
 
Ivana Mance