Lina Rica: Crno i zeleno
publiku. Dobar primjer za to je i tvoj prvi prijedlog za Galeriju VN, sadnje
povrća u gradskim parkovima, koji nismo realizirali zbog toga sto je
Gradski ured za prostorno uređenje odbio sadnju na „Tomislavcu“ kao
neprimjerenu. Ovaj projekt nije angažiran. Možeš li objasniti polazište?
Početna točka svih mojih radova, bez obzira na njihovu angažiranu, ekstrovertnu i interaktivnu konačnicu, proizlazi iz sfere osobnih frustracija i želja. Projekt 'crno i zeleno' započet je prije nekoliko godina u formi kratkotrajnih intervencija u javnom prostoru, kao neka vrsta slikovnog putopisa gdje sam na određenim mjestima vješala svoj crni šal. Za razliku od većine ostalih radova, od početka pa do danas zadržao je intimni karakter.
U opisu rada "Crno i zeleno" spominješ riječi anarhizam i priroda u
relaciji s tim dvjema bojama. Možeš li objasniti te veze i hoće li i
tvoja publika moći iščitati te veze na samoj izložbi.
Dok sam bila djevojčica zelena boja je zauzimala najnižu točku na mojoj ljestvici vrednovanja boja. Valjda zato što je bila posvuda pa se nije činila posebnom. Sada ju volim. U njoj nalazim smiraj, prostor za nesmetano bivanje – iste kvalitete koje nalazim u prirodi. Crna mi je oduvijek predstavljala dubinu. U političko pragmatičnom diskursu ona se koristi kao simbol anarhizma, a crno platno kao anti-zastava ili ne-zastava. Moj crni šal je u projektu 'crno i zeleno' ta anti-zastava. Da li će publika iščitati te veze na izložbi? Ne znam. Ne zamaram se s tim. Naprotiv, oduvijek su mi se sviđale raznolike interpretacije.
Fotografije / grafike neodoljivo podsjećaju na grobove. Je li to namjerno,
i je li smrt na neki način tema ove izložbe?
Feniks. Tema u temi.
Dosta projekata do sada si timski odradila. Možeš li reći nešto o
razlici između samostalne realizacije projekata i timskog rada. Što tebe
osobno više veseli?
Timski rad u osmišljavanju i realizaciji projekata zahtjeva vrlo sličan senzibilitet i način mišljenja, u suprotnom dolazi do kompromisa, a kompromis je u umjetnosti apsolutno nepoželjan. Dva načina rada mogu usporediti s razgovorom sa samim sobom, gdje odgovaraš na eho vlastitih pitanja, i razgovorom s nekim drugim kad odgovaraš na tuđa, neočekivana pitanja. Ljepota dijaloga je u tome što svaki detalj treba do kraja artikulirati, a tako se stvari maksimalno razjasne, razbistre, dok kad radiš sam dogodi se da nešto jednostavno osjećaš i ne pitaš se od kud to dolazi ni kamo ide, a mislim da je dobro racionalizirati vlastite postupke. S određenim ljudima se genijalno kužim i na mene djeluju vrlo poticajno, dok sama sebi nisam baš uvijek inspirativna. I da, nismo svi dobri za sve, zajedno smo potencijalno bolji i profesionalniji.
Što me osobno više veseli? Oba načina, na različite načine.
Reci nam nešto o svojim umjetničkim afinitetima i gdje sebe vidiš kao
umjetnicu?
Afiniteti su iskrenost te ekološka, ekonomska i etička svjesnost. A vidim se u kući s radioničkim i galerijskim prostorijama, negdje na zelenom proplanku, s razapetom, vijorećom crnom ne-zastavom u dvorištu. Ali ko zna, život je jebeno nepredvidljiv.
(razgovor s Linom Ricom vodila Olga Majcen Linn)
Lina Rica
Multimedijalna umjetnica. Diplomirana grafičarka i slikarica.
Rođena 17/03/1980 u Makarskoj. Živi i radi u Makarskoj, Zagrebu i Ljubljani.
Kontakt:
lina3rica3@gmail.com
00385 95 883 0773
