Ivana Smiljanić: To je prava Ivana Smiljanić

Kulturna proizvodnja, mjesto i odnosi subjekata koji u njoj sudjeluju kao i pitanje vlastitih profesionalnih i privatnih subjektnih pozicija, preokupacije su i teme oko kojih se koncentrira umjetnica Ivana Smiljanić.
U radu „To je prava Ivana Smiljanić“ izravno se oslanjajući na osobnu priču - vlastito traumatično iskustvo partnerskog odnosa - ona propituje putove subjektivacije i konstruiranja identiteta uslijed hijerarhijski strukturiranih relacija homologijskog društva kao i mogućnost otpora podčinjenog drugog.
 
Dugačak prozorski niz galerije, ispunjava frizom figura koje izdaleka naliče na sjene i iz čijih položaja tijela nije sasvim jasno da li plešu ili su u situaciji neke neugode. Pogled iz blizine otkriva da je svaka figura sačinjena od gusto ispisanih ponavljajućih riječi. Radi se o uvredama koje su bile upućene njoj ili ih je čula izgovorene na ulici. U prostoru galerije koji je istovremeno knjižnica i čitaonica, postavlja zvučnu snimku. U intervalima od dvadesetak minuta, uobičajene knjižnične zvukove prekrivaju uvredljive rečenice:
 
Lepo si ti to smislila.
Misliš da si nekome privlačna.
Jedino se u svoja prava ti razumeš.
Ti si uvek najpametnija.
Poserem se na tvoje dostojanstvo.
I tako dalje…
 
Neutralnim tonom izgovorene, oslobođene izvornog konteksta, emancipirane od svog pošiljatelja, neke od korištenih rečenica zvuče kao bezazlene izjave. Zapisane nakon što su izgovorene, evidentirane u umjetničinom dnevniku uvreda i u radu stalno  ponavljane, izgubile su svoju razornu silinu. Mrtvo slovo na papiru. Tako su varljive.
 
No izgovarene u kontekstu odnosa zasnovanog na emocijama, uvlačile su se u njega postepeno i gradile omjer snaga. Konstruirale su se kroz taj odnos kao pogrdne rečenice, a same bile ulog u procesu subjektivacije njegovih aktera. Onaj koji ih je izgovarao i ona kojoj su bile upućene konstruirali su svoje identitete preko njih, puno složenije nego kao tlačitelj i potlačena. Jer odnos moći nije samo omjer između dvoje ljudi, niti je moć nečija osobina To je skup relacija, mreža mentalnih stavova, „pojmovni okvir“ (Foucault). Patrijarhalna kultura kojoj pripadamo povoljno je tlo za vrijeđanje žena.
Govornik, ojačan normativnim društvenim obrascem, ne računa na dijalog. On raspolaže riječima i glasom koji se čuje, a pokoravanje uvažava kao jedini odgovor. No, sve ima svoju drugu stranu, a strana sučeljena moći je otpor. Gdje postoji moć, dakle, postoji i otpor. Bujice izgovorenih pogrda prelijevaju se u rukavce u čijim se tanušnim tokovima stvaraju prostori opiranja. Uvredljive riječi koje su joj upućene, Ivana Smiljanić prisvaja i koristi ih  kao kakav perverzni ready-made. One su njezin materijal i alat. Intimnu muku,  dvojbe i sram, iznosi u javni prostor čineći ih vidljivima. Razotkrivanjem sebe, ona opskrbljuje snagom i  druge utišane žene. Figure na prozorima sačinjene od uvreda plešu. To je smijeh Meduze što ga spominje Hélène  Cixousi od kojeg se nasilniku ledi krv u žilama.
 
Zadržimo se još malo na jeziku jer je on tako važan segment ovog rada. Pogledajmo naziv. Na prvi pogled, radi se o konstativnoj izjavi: „To je prava Ivana Smiljanić“.
Netko tko zna, upućuje nas na istinu koja je njemu dostupna. To mu znanje priskrbljuje garanciju moći i stavlja ga u dominantnu poziciju nad subjektom svoga iskaza kojega u potpunosti sagledava: „To je prava Ivana Smiljanić“. Međutim, u kontekstu rada postaje jasno da je naziv jedna od izgovorenih uvreda koja sadržajem obuhvaća ostale. Konstativ se promiče u performativ, a on je nepouzdan. Je li to zaista prava Ivana Smiljanić? I tko uopće govori? Čija je to perspektiva kad znamo da je rad autobiografski? Je li treće lice u nazivu u stvari strateška distanca autorice? Subvezija vlastitog rada, ironijska mjera, paravan iza kojega se skriva iscereno Meduzino lice?  U tom smislu tvrdnja je istinita, to jeste prava Ivana Smiljanić - ona koja se opire dominantnim kriterijima u sustavu moći, koja ne pristaje na namijenjenu joj tišinu, a svoj će osnaženi glas ponuditi kao alat za aktivaciju drugih - posjetitelja galerije i korisnika  knjižnice jer zna da unutar društvenog i kulturnog konteksta i relacija koje ga premrežuju  nema neutralnog promatranja niti nevinog pogleda.
 
 
Irena Bekić