Iva Kovač (re)produkcija
“Žene nemaju potrebu baviti se umjetnošću jer imaju sposobnost rađanja”, parafraza je rečenice iz literature koju sam čitala tijekom studija. Rečenica u kontekstu štiva kojega parafraziram afirmativnim tonom opravdava odnosno objašnjava manjak žena u umjetničkoj produkciji prve polovice prošlog stoljeća (kada je rečenica približno i zapisana) i ranije, ali jednako tako podrazumijevajući rađanje kao trajno obilježje ženskosti koje isključuje želju za stvaranjem i time isključuje mogućnost promjene. Drugim riječima muškarci stvaraju umjetničke kao i neumjetničke predmete zbog svoje prirodne zakinutosti u reprodukciji života (pa tako poneki nazivaju produkte svoga rada svojom djecom).
Rečenica, koja je bila povod radu, prvotno se trebala naći na plakatu zajedno s likom djeteta. Još sam prošle zime odlučila tu ideju materijalizirati u nekom umjetničkom produktu – projektu. Rad sam željela institucionalizirati u kulturnoj ustanovi – galeriji da bi tim činom, prema već ustaljenom obrascu, radu osigurala status umjetnosti. Kontradiktorno toj ‘evidentnoj činjenici’ poruka na plakatu je trebala govoriti kako nije riječ o umjetničkom djelu i ‘umjesto’ umjetničkog djela publici nuditi lik djeteta, jer se sposobnošću rađanja obrazlaže manjak žena u umjetnosti.
U klasičnoj Grčkoj je (zbog nepoznavanja procesa oplodnje) smatrano da iz samog muškog sjemena nastaje novi život koji biva ‘posađen’ unutar ženskoga tijela koje služi samo kao posuda u kojoj se dijete razvija do poroda. Taj se stav preko grčke prenio i na kršćansku filozofiju gdje se tvrdi da je uspješna oplodnja ona koja rezultira porodom muškog djeteta, slike oca koji kao aktivni učesnik čina oplodnje stvara biće na svoju sliku i priliku. Žensko dijete je naprotiv začeto pogreškom u oplodnji pa se tako dijete rađa nalik na pasivnog činitelja u reproduktivnom procesu. Odlučila sam da će lik djeteta biti lik moga partnera. Samim time je rezultat ‘uspješan’.
Ova dva kontradiktorna stava: jedan koji ženama daje moć rađanja, ali im zbog te iste moći uskraćuje moć produkcije (umjetnosti) i drugi, koji ženama uskraćuje aktivnu ulogu u reprodukciji, željela sam sukobiti u jednom radu.
Za tekstualni dio rada sam tražila doslovni citat rečenice: “Žene nemaju potrebu baviti se umjetnošću jer imaju sposobnost rađanja”, ali se više nisam mogla sjetiti u kojoj knjizi sam ga pročitala. Tražeći, naišla sam na puno drugih sa sličnim mizoginim porukama, dio kojih sam kasnije iskoristila u radu citati.plakate.googlepages.com.
Neovisno o tome što nisam našla točan citat koji je inicirao ovaj rad, odlučila sam ga parafrazirati. Tu se stvorio problem jer se težina izjave ocjenjuje između ostalog i u kontekstu osobe koja je izjavu originalno i izrekla. Kao posljedicu toga sažela sam prvotnu izjavu i pretvorila je u: “Vi stvarate umjetnost!”, gdje “vi” svakako nisam ja (jer sam izjavu potpisala kao svoju), a jedno od mojih obilježja, ono koje se najvjerojatnije prvo uočava, i prema kojemu me se između ostalog i ocjenjuje, je moj rod. Time je ta rečenica trebala isključivati osim mene kao pojedinke i cijeli ženski rod. Metoda isključivanja je bila obrnuta, umjesto da se preko širokog pojma ženskog roda nešto zaključuje o meni kao pojedinki, moje pojedinačne karakteristike se preslikavaju na cijeli ženski rod. Ali sama izjava nije konkretna pa je sloboda iščitavanja postala preširoka. Zato sam se odlučila za rečenicu koja je zadržala značenje inicijalne, uz iznimku da nije spominjan rod: “Umjetnost nastaje iz kompleksa nemogućnosti rađanja”. Nespominjanje roda mi je u ovom slučaju odgovaralo. Time se jedna često spominjana ‘istina’ uvukla kao dio značenja. Osim muškaraca koji nemaju sposobnost rađanja i žena koje to ne mogu iz zdravstvenih razloga, ima i žena koje ne žele rađati ili imati djece. To slobodno odricanje od sposobnosti rađanja se najčešće tumači kao ambicioznost koja olakšava pristup ženi u javnu – političku sferu života.
U skladu s materijalističkim shvaćanjima povijesti produkcija i reprodukcija života su osnovni oblici ljudskog djelovanja. Samo to shvaćanje ne implicira rodnu podjelu uloga koja onemogućava sudjelovanje žena unutar produkcije dobara, iako je takvo iščitavanje sveprisutno. Unatoč tome što su za stvaranje života bila potrebna oba spola ta se funkcija češće povezivala uz ženski rod zbog trudnoće, poroda i dojenja kao isključivo ženskih uloga, dok se druga ljudska proizvodna funkcija, proizvodnja dobara za održavanje života (a van strogog historijskog materijalizma tu pripada i stvaranje umjetnosti), kategorizirala kao karakteristika suprotnog muškog roda. Nemogućnost vršenja reproduktivne funkcije ili odricanje od iste je ostavljalo mogućnost ograničenog uspjeha jer se zbog neostvarivanja na jednom planu otvarala mogućnost ostvarivanja na drugom.
Ne nalazeći adekvatnu rečenicu počela sam uzimati u obzir da se na plakatu ni ne nalazi nikakva tekstualna poruka. Ipak sam još neke izjave uzela u obzir, iako sam ih odmah i odbacila kao neodgovarajuće za poruku na plakatu. U razgovoru su me podsjetili da je, na primjer, i Joseph Beuys koji je smatrao da su “umjetnost i život jedno”, tvrdio “da je njemu pedagoški važnije da neka njegova studentica uspije što bolje odgajati svoju djecu, nego da od nje stvori veliku umjetnicu”. Ne poznajem točan kontekst ove izjave, ali u opće društvenom kontekstu se 'edukacija' žena više manje svodila na svladavanje uloge majke i domaćice, pa se takva izjava nadovezuje na retrogradne svjetonazore.
Kao zadnja opcija se našla rečenica Vlade Marteka: “Što je umjetnost prema ovom biću”, koja se nalazi kao intervencija na fotografiji nepoznate djevojke koju je snimio Fedor Vučemilović u Veneciji. Sugerirana mi je kao ‘lagana’ rečenica koju bi mogla koristiti s ironičnim odmakom. Nije mi odgovarala jer promatrača/icu udaljava od sadržaja, a ironija je presuptilna te se lako može zamijeniti za emotivnost koja se često pripisuje ženama u odnosu na djecu. Takvo čitanje je lako predvidjeti čak i bez korištenja te rečenice od koje prema tome odustajem. Na kraju sam, maknuvši tekstualni sadržaj s plakata, poželjela dati opširnije obrazloženje kojim možda malo jasnije naznačujem razloge za nastanak (re)produkcije. (IK)
CV
Iva Kovač je rođena 1. siječnja 1983. u Splitu. Apsolventica slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića. Godine 2005. stipendija Sveučilišta u Zagrebu za semestralni boravak na Indiana University of Pennsylvania, SAD. Stipendija Peggy Guggenheim Internship programa za dvomjesečni boravak i rad u Peggy Guggenheim muzeju u Veneciji za 2007./08. Izlagala samostalno i grupno u Zagrebu, Gradu Komiži, Indiani, Rijeci, Varaždinu.