Leo Vukelić: Nagovaraonica
Kazališni i filmski susret s Drugim, kao s glasom božanskog i moralnog zakona, nerijetko se događao preko zaslona ispovjedaonice. Rešetka, koja je materijalizirala obavezu čuvanja ispovjedne tajne, propuštala bi tek prisutnost ljudskog bića s druge strane i podložnost glasu Svemogućeg. Nagovaraonica Lea Vukelića travestija je koja svoje fizičko, izvedbeno polazište uzima upravo izokrećući uvriježenu namjenu i funkciju ispovjedaonice. Odrješenje grijeha postaje nagovor na nezakonit posao, na lov u mutnome upravo u sferi proizvodnje umjetnosti, u ovom slučaju kazališta. U Nagovaraonici se ne olakšava savjest, već se samo izlaže manipulaciji glasa, no podčinjenost trpećeg subjekta ostaje ista. Samo što autoritativno slušanje ispovjednika zamjenjuju muški i ženski glasovi koji one što se usude proći kroz vrata ormara nagovaraju da se pridruže "projektu" i da za skroman iznos oštete državni i lokalni proračun za javne potrebe u kulturi. Od ispovijedi ostaje "tajna", iako mehanizmi koje Vukelić parodira u Nagovaraonici pripadaju kategoriji "javne tajne". Sitne su krađe izvedene na način dobro poznat upućenima u tajne administracije, u sivim zonama zakona, propisa i pravilnika. One barataju dnevnicama, locco vožnjom, neprimjerenim ugovorima i sličnim birokratskim dosjetkama kojima se popravljaju primanja sudionika. Skromni iznosi zaštita su protiv istrage ili eventualnih sankcija, a, osim toga, tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen.
Nagovaraonica je naizgled sklepana (u stvarnosti pažljivo konstruirana) od odbačenih ormara, a reljef i tekstura pohabanog drveta, furnira i iverala u suprotnosti je s tamnim, mekim interijerom koji izolira od vanjskih zvukova i stvara fizičke preduvjete za čim veću sugestivnu moć glasova koji se u njoj čuju. Akuzmatični, bestjelesni glasovi, kojima u tami nije jednostavno odrediti izvor, nagovaraju one koji se ulaskom u ormar, dakle, ulaskom u tajnu, u tamno mjesto prljavog i prašnjavog rublja, izlože njihovu utjecaju, na suučesništvo i zavjeru šutnje. Glasovi dolaze iz tame opredmećenog, gotovo interaktivnog zazora. Otvaranjem prostora za dogovore "ispod stola" širokoj publici, unosi se element fiktivne participativnosti: sudioništvo u prevari postaje i sudioništvo u "projektu". A kako su svi upleteni, i kako je svatko izložen manipulaciji iz ormara potencijalno "naš čovjek", omertà ili zavjet šutnje je zadovoljen.
Institucionalna prekoračenja, prema riječima filozofa Mladena Dolara, jednog od najistaknutijih pripadnika slovenske lakanovske škole, u njegovoj studiji o glasu Glas i ništa više, podupiru "normalno" funkcioniranje zakona, djelujući kao unutarnja "perverzija" i tako omogućuju njegovu vladavinu. Ti prijestupi se ne mogu javno izreći, a privlačnim ih čini to što nude djelić užitka u prekoračenju, kao naknadu za odricanja koja zakon traži – upravo to uživanje učvršćuje zakon i daje mu "višak autoriteta". Glasu, kao sredstvu iskazivanja superega, opscenog Drugog, povjerena su pravila kršenja i dopune zakona, ona pravila koja "često poprimaju oblik prekoračenja zakona, no koja zajednice konkretno i učinkovito drže na okupu i čine njihovo nevidljivo vezivo".
Slovo, kao medij zakona, vidljivo je na autorskim ugovorima koji su fiktivno sredstvo legitimacije i financijskog planiranja projekta, kao i mamac za publiku. Ali to slovo nisu nezgrapne i nedovoljno nategnute konstrukcije iz autorskih ugovora, već Vukelićev potpis kao ravnatelja i autora projekta. On njime daje legitimitet opscenom iz domene glasa, uz rezervni izlaz – potpisom verificira svaki ugovor kao umjetničko djelo, štoviše, umjetničku grafiku. A one su, da ne bi bilo zabune, na prodaju, u svrhu realizacije "projekta".
Jasna Jakšić