Marko Tadić: Suveniri
Kičasti suveniri koji prikazuju vedute gradova i različite turističke lokacije polazište su serije “Suveniri”. Staromodne memorabilije u obliku dekorativnih drvenih ploča na kojima su oslikane ili otisnute različite turističke vizure Marko Tadić već nekoliko godina sakuplja i na njima intervenira. Kolekcija obuhvaća prikaze uglavnom jadranskih turističkih središta poput Biograda, Dubrovnika ili Splita, te niz alpskih ambijenata, od anonimnih parkova prirode s prikazima životinja u pejzažu do poznatih toponima poput Bleda ili Zakopana. Ovi objekti nalikuju hibridu razglednice i dekorativnog tanjura, a fascinantnost duguju svom neobičnom likovnim izričaju, dizajnu i stilu, kao i vremenu iz kojega su potekli. Oni autora privlače svojim izgledom ali i kao dokumenti jednog iščezlog vremena s mutnim reminiscencijama na razdoblje socijalizma i vlastito odrastanje, na predvrijeme turizama u kojem su raznovrsne masovne migracije neprimjetno i polako postajale jednom od dominantnih svjetskih industrija.
“Suveniri” tako evociraju niz različitih dojmova: nostalgičnu eleganciju prošlih vremena, dirljivost kiča, nelagodu jeftinih zadovoljstva, nevini neukus, rustikalnu idilu iščezlih mjesta i putovanja…
Izvorno, suvenir etimološki znači sjećanje, i memento je koji se u obliku predmeta veže za neko određeno mjesto i čija je vrijednost ponajprije sentimentalna, a leži upravo u činu i mogućnosti prisjećanja. Prizivajući sliku prošlosti u sadašnjost ili općenito evocirajući nešto izgubljeno i raspršeno, suvenir ima namjeru situirati unutar sadašnjosti ne samo ideju lokaliziranog mjesta viđenog kao nešto partikularno i osobito, već i konstruirati sliku prošlosti. Načini kako Marko intervenira u izvorne suvenire ostvaruje se u beskrajnoj igri upisivanja u postojeći narative i reprezentacijske matrice, iscrpljujući se u mogućnostima opetovane transformacije prikaza mjesta u ne – mjesto.
“Suveniri” se bave identitetom mjesta, odnosno mijenjanjem i fluktuacijom njegovih identitetskih i lokalnih specifičnosti, nudeći ne-mjesta kao svojevrsne nusproizvode tog dinamičnog procesa. Francuski antropolog Marc Augé pišući o tzv. ne-mjestima, tj. tranzitnim prostorima anonimnosti (čekaonice, aerodromi, kolodvori, brze prometnice, hoteli, supermarketi, prometala ali neizbježno i tranzitni logori, azili...) kojima se u današnjem svijetu danomice kreće i boravi sve veći broj ljudi, upozorava kako u konačnici ne postoji mjesto ili prostor koje istodobno u sebi ne bi sadržavalo i mogućnost svoje antiteze ne-mjesta. Mjesto i ne-mjesto nikada nisu čisti, oni funkcioniraju kao dva neuhvatljiva pola, prvo se nikada potpuno ne briše, a drugo se nikada do kraja ne ostvaruje.* Možemo reći da to vrijedi i za Markove suvenire: izvorne reprezentacijske matrice suvenira autor nikada u potpunosti ne anulira, kao što je i identitet novog prikaza neminovno osuđen na nestabilnost, fluktuaciju i odgodu. Ova ambivalentnost također podrazumijeva i mogućnost opetovanih preobražaja. Riječ je o svojevrsnim spomenima na ne-mjesta čija se nelagoda iscrpljuje u nejasnoj nazočnosti prošlog i izgubljenog u novom i sadašnjem, čija se upitna prezentnost temelji na anonimnom, općem, globalnom, posvuda prisutnom koje istodobno lebdi između nigdje i svugdje.
Ana Dević
* Marc Augé: Nemjesta, Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, Biblioteka Psefizma, Naklada DAGGK, Zagreb, 2001.
Marko Tadić je rođen u Sisku 24.2.1979. Diplomirao slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Firenzi 2006. godine. Živi i radi u Zagrebu.