Lea Vidaković: Labuđa sestra

 Neugodno žarenje i crvenilo kože svima je poznat osjećaj kojeg izaziva dodir površine našeg tijela s koprivom, biljkom koja je još od antičkog doba cijenjena kao ljekovita i hranjiva, pa su je Egipćani uzgajali kao povrće, a upotrebljavali su je Grci i Rimljani. Mladu umjetnicu Leu Vidaković ne zanima medicinski aspekt te biljke, već koprivu koristi kao umjetnički materijal čiji utjecaj na kožu i tijelo stoički podnosi: “Kao Eliza, koja u spilji plete košuljice od otrovnih kopriva da prekine čaroliju. Da povrati braću pretvorenu u divlje labudove. Kao Eliza koja se brani šutnjom. Kao Eliza kojoj suze zacjeljuju plikove na rukama.”, kaže autorica.
Kao Eliza iz priče Hansa Christiana Andersena Divlji labudovi, Lea Vidaković u Galeriji VN šije košuljice od pravih kopriva, dok joj žareće ruke suze ne zacjeljuju. Umjetnica tijekom dugotrajnog, petodnevnog performansa, dvanaest sati dnevno pletenjem i šivanjem izrađuje jedanaest košuljica. Tehniku šivanja ili perforacije inače često koristi u svojim radovima naglašavajući time važnost procesa koji je ovdje: “vrijeme usmjereno na nekoga, za nešto… meditativno iščekivanje. Odbrojavanje. Premještanje. Iz intimnog prostora u urbano, javno. Da, postoje javna čekanja, ali su lišena svake intimne dimenzije... osim ovog. Prozirnog. Pogledima izloženog. Svačijeg. Ali radom i šutnjom zaokupljenog, izoliranog i nedodirljivog.”
U svom radu nazvanom Labuđa sestra, ona obnavlja priču u kojoj sestra-kraljevna spašava braću-kraljeviće od čarolije zle i ljubomorne maćehe koja ih je pretvorila u labudove. Priču jednog od najslavnijih bajkopisaca, u kojoj se pojavljuje tipični motiv lijepe i dobre princeze koja se žrtvuje za neko opće dobro i za to biva nagrađena, umjetnica je odabrala jer je se dojmila još u djetinjstvu: “Satri koprivu nogama, pa ćeš dobiti predivo: od njega ti valja isplesti jedanaest košulja s dugim rukavima. Kad košulje prebaciš na jedanaest divljih labudova, nestat će čarolije. Ali se dobro uzmi u pamet: od časa kad počneš taj posao pa sve dok ga ne završiš, ma prošla i godina, ne smiješ ni riječi progovoriti. Prva riječ koju izustiš zabit će se kao smrtonosan bodež tvojoj braći u srce: o tvome jeziku ovisi njihov život…” Stoga kako bi bila dosljedna, u svom homageu umjetnica se pridržava strogih pravila iz bajke. U suptilnoj akciji prepunoj strpljivosti, stoga ne progovara ni riječ, ali galeriju ispunja zvuk audio zapisa njezinog glasa koji poput mantre neprekidno ponavlja Andersenovu priču.
Poetično i meditativno šivanje košuljica dešava se u međuprostoru između bola, ustrajnosti i kontemplacije, pokazujući kako izgleda kada se bajka materijalizira u 'stvarni svijet'. Performans, koji zahtijeva veliku disciplinu, bavi se temom bajke kao vrlo maštovito oblikovanim alternativnim svijetom koji nam se nameće u djetinjstvu. Ona nas oduševljava, u nju potpuno vjerujemo, mada je iluzija koja daje lažne odgovore. Ispreplitanje zbilje s čudesnim, prirodnog i natprirodnog, izmišljenog i stvarnog, crno-bijelo odvajanje dobra od zla kod plošnih, nekarakternih likova oblikuje naš svjetonazor. Lea Vidaković proučava što se dešava kada ono što smo kao mali smatrali istinitim doista to i postaje, odnosno prenoseći izmišljenu i fantastičnu priču u stvarnost ona se u nelagodnom procesu bavi odnosima koji nastaju sudarom bajke i zbilje. Ozbiljenjem bajke briše jaz između perverznih zahtijeva priče koje primjenjuje na sebe i svijeta u kojem bivstvuje, ispitujući granično područje bajke, a to je područje realnog, bolnog iskustva.