Dejan Kljun: "Pratijelo – glinotisci"
Rad "Pratijelo – glinotisci" jest work in progress u kojem čin otvorenja izložbe označava početak stvaralačkog čina koji tek uvjetno završava po zatvaranju projekta. Nit vodilja rada je jednostavna, autor opremljen sa pet tona gline ulazi u galerijski prostor čije zidne površine postupno, za trajanja izlaganja, prekriva materijom gline i definira prostornost oko sebe. Utvrđuje već postojeću granicu, stvara oplošje vlastitog mikrokozmosa u koji se zatvara. U dodirima plohe autor svjesno doživljava dodirnuto, nemoguće je obuhvatiti cijeli prostor, istražiti masu, već obrnuto - tapkati i taktilno osvještavati segment po segment omeđene prostornosti koja otiskivanjem tijela i ruku poprima amorfne oblike. Kljun će reći, ostvarena prostornost "zaokružuje analogije individuuma, daje odgovore, liječi i biva ispunjena".Bez unaprijed zadanog scenarija proces presvlačenja zidnih galerijskih površina u službi je ustanovljavanja novih pravila unutar vlastito osmišljene igre koja poziva na interakciju i stvaralačku komunikaciju autora i publike. Autorski izraz uozbiljuje idejna vodilja koja nije strogo definirano pravilo, već se odnosi na propitivanje i istraživanje vlastitog izraza kroz uključenost publike na ambijentalnom, taktilnom, komunikativnom i prije svega energetskom nivou. Upravo istraživanje osobnog artističkog izraza kroz energetsku razinu vlastitog bića čini cjelovitost ovog, ali i dosadašnjih Kljunovih radova.
Rad "Pratijelo – glinotisci" označava pomak u odnosu na raniji Kljunov izbor galerijske prezentacije radova, autor se ovdje priklanja performativnom konceptu, ali u njemu zadržava kontakt s tradicionalno kiparskim svjetonazorom u njegovom primarnom i elementarnom poimanju. Istup nije radikalan jer ponavlja eksperimentalnu dimenziju Kljunova stvaralaštva kao i asocijacije na primordijalna iskustva, poput iscjeljujućih energetskih polja utisnutih ljudskom rukom u materiju gline.
Kljunova potreba negiranja i potpunog nadvladavanja galerijskog prostora ispunjavanjem nije osamljena. Sličan postupak izveo je u galeriji SC–a kada je zidne stjenke galerije u potpunosti prekrio slikama i crtežima na papiru. Ovi radovi ostaju povezani na svjesno/nesvjesnoj, gotovo ritualnoj razini baštinjenoj na tradiciji velikih prethodnika, na razini izlaza i negiranja trendova unutar suvremene likovne umjetnosti koja je u korist krajnje produkcije prevladala propitivanja medija.
Nadežda Elezović