Nikolina Zanoški: Metaforički prostori

Metaforički prostori Nikoline Zanoški (prostorne metafore)
 
Možda prostor ne postoji. Tek u odnosu na nas,  kroz određenja i imenovanja koja mu pridajemo.
Gore,  dolje, lijevo, desno, ispred, ovdje, tamo, ograničen, malen, beskrajan, siguran, nepoznat, moj, tvoj, unutrašnji, vanjski, izmišljen, izmješten, zabranjen, mračan, osvojen, kuća, Zagreb, pustinja…
Te identifikacije u najmanju su ruku dvosmjerne. Pridavanjem mjera i granica nekom prostoru, uspostavljanjem odnosa s njim, upisivanjem značenja, gradimo vlastiti identitet: prepoznajemo se kao pripadnici neke zajednice ili njezini apatridi, suodnosimo se s drugima. Kažemo „ja sam Hrvat, Englez, Kinez, punker….“ „osjećam se kao kod kuće“ ili „nema mjesta za mene“.  Traganje za svojim mjestom, nastanjivanje sebe u prostoru, među drugim ljudima, odgovara otkrivanju sebe. Fizički i duhovni prostor su isprepleteni.
Od takve pretpostavke polazi Nikolina Zanoški kada izgrađuje Metaforičke prostore. Ona plete velike amorfne forme koje asociraju na kukuljice, oklope, mravinjake, gnijezda. To su skloništa, sigurne zone kao domovi u koje se povlačimo od svijeta, izmičemo vanjskim utjecajima, prilagođujemo vanjska iskustva svom egzistencijalnom ritmu, udružujemo se sa svojim bližnjima.  Dom je mjesto diferencijacije od drugih što je potrebno da bismo pronašli i održali vlastitu samobitnost i izgradili svoj duhovni prostor. Kukuljice Nikoline Zanoški tako su i prostorne metafore duhovnosti. Nepravilne, promjenjive forme, zatvorene šupljikavom ovojnicom, otvorene i šuplje iznutra, podsjećaju, kako kaže autorica, na neke vreće ili košare koje tradicijski služe za čuvanje, odnosno skladištenje nečega. Osim toga, ona ih sama plete od vrbe ili špage, prizivajući tradiciju obrta, ručni rad, uloženo vrijeme, bol u ruci, trajanje, individualnost, mogućnost greške, nesavršenost.
One su prostor u prostoru. Simbolička forma privatnog prostora u javnom, poziv na kontemplaciju i simbolički prizor kontemplacije same - duhovnost u donekle čvrstoj, ali protočnoj prošupljenoj ovojnici baš kao što smo i u životu, neovisno o čvrstoći imaginarnih bedema kojim čuvamo svoju nutrinu uvijek izloženi i podložni utjecajima.
 
Irena Bekić