Manuela Vladić Maštruko - Uroboras ili prije i poslije
Zamislite da Manuela nije stvorile ništa. A sada se vratite činjenici da postoji njen opus (upravo je dvadesetgodišnjica izlaganja), njen neo-barokni vrt, pun različitih plodova, no recimo - i stabala, grmlja, fontana.
Djela lijepa kao djeca, ili lijepa kao mladost. Svi, možda volimo iskrene
uvode, uvode zahvalnog čuđenja i primanja onog što se nudi. Moj dojam
je da Manuela prije svega ostalog nudi svoju vizualnu gozbu u vedrom duhu, a da njene ruke ne uzimaju nepotrebno.
Zašto baš Manuela tako izrazito želi (pro)slaviti svoj jubilej umjetničkog izlaganja? Pitanje je na mjestu i obećava, mada u višoj sferi duha pitanja su suvišna, sva osim tek ponekih , ali ni ta nisu vezana za sferu umjetnosti. Umjetnost je puni i dugi odgovor, koji sve postavlja na mjesto i u važnost. Ogromna, kreativna tautologija je prisutna u naporu da se stvari sa njihovim vremenima smjeste na jednu supremnu ravan. Umjesto još nekog odgovora neka nam bude poklonjen jedan melankoličan uvid: „Umjetnost je samo surogat, sve dok je ljepota života nedovoljna. Nestat će kada život bude postao jedno“. (P. Mondrian). U tome se naslućuje slabost svih suvremenih pokušaja formulacije estetskog užitka kao autonomne vrijednosti. Obilježavanje jubileja izlaganja nadilazi tužne autonomije, premašuje usko određenje umjetnosti. Time idemo tragom Manuelinih umjetničkih realizacija.
Stoga nam je logično prihvatiti djelo suvremene umjetnice koja osim što uvodi predmete u svoja djela, kroz dato joj iskustvo arhetipa mandale, spirale,nastoji nadasve osigurati (i u svom likovnom svijetu prikazati) jedinstvo života i umjetnosti, ma kakvo ono bilo kada se i prelomi kroz ljudsku misao i emocije. Opće je mjesto žudnje tog građenog jedinstva, ali svaki umjetnik donosi nešto fatalno neponovljivo. Koji puta je to i blaga, melankolija pristanka na to da umjetnost i nema sigurne granice određenja i da stvaralac postaje razapeti svaštar sa suzom u oku. Uostalom tegobna je praksa slobode sa vrlo neizvjesnim ograničenjima a kako bi se fiksirao značaj. Pragmatički bismo rekli: to je cijena pročišćenja i ujedno porez na očišćenje zajedničkog znanja i naslijeđa. Osobni ritual transformacije neminovno se događa na rubovima umjetničkih svjetova, i dapače to je osebujni usamljenički čin bez obzira na kolektivne aspekte ljudske sudbine. Umjetnica koji odluči transcendirati rodne, medijske i druge uvjete, da bi bila transparentnija u okolini i uključena u opću razmjenu biva ranjivija. Ali i to je cijena i to je smjer umjetničkog djelovanja Manuele. Dočekat će vas kao umjetnica i može vas voditi kao umjetnica, no svoje prisustvo u budućnosti definirat će kao darežljivi tragatelj, odnosno medij unutrašnjeg govora, kome je estetika fini nakit, ne manje vrijedan ali prethodan za duhovni zahvat.
Sva interaktivnost prožeta je participacijama svetog ukoliko je ono prizvano, a konkretno se manifestira u pojedinim podhvatima velikih Manuelinih instalacija,
u ilustracijama,u asamblažima. Materijelnost takvih radova često priziva sveukupnu memoriju arhetipske metafore alkemije. One duhovno-materijalne prakse jake simboličnosti koja aludira na poželjnu metamorfozu autora umjetničkih djela.
Umjetnost definitivno jest odlična šansa za dozirano duhovno otkupljivanje i spoznaju kroz materiju kao fermentnog statusa Zemlje.
Fascinacija elementima vode, zemlje, vatre, aspektom bjeline i šarenila odijevanja vidljiva je u sinkraziji osobnog i naslijeđa. Poetičnost pojedinih stvari nametljiva je kao svjetlost. Imanentnost zdravlja i uz to dobrote ne mogu se zaturiti, pa kao gledatelj reći: fali mi.
Ti ideali duhovnog svijeta, naime ravnoteža i nonšalancija, u Manuelinim djelima u službi su općeg dojma, poruke, čak nježnog zahtjeve publici. Gledajući Manueline instalacije nazire se djelujuća harmonija između dosegnutog/naslućenog znanja i s druge strane opće propadljivosti materijalnog svijeta i života vezanog uza nj. Znanje je taman ono što predstavlja nadizanje spiralnog kruženja izvan pada u zatvoreni krug kretanja. (Netko je primjetio da ono što je bio roman u 19. stoljeću to je danas instalacija; oboje uključuje mnogo sastavnih elemenata, i pruža manje više sintetičku sliku vremena.)
Da se nakratko vratimo na autoričinu želju za obilježavanjem godišnjice izlaganja. Nesumnjivo - spiralni pristup. Uključivanje svega što ima vezu sa ondašnjim, a zapravo možemo tvrditi da je današnje, opet je filozofija spiralnog sa vidljivim alkemijskim nakanama: da se apostrofira promjena.
Kako stvari stoje sa položajem i značajem umjetnosti teže je danas definirati, možda nego li ikada prije.
"Umjetničko djelo je no svojoj vlastitoj prirodi diskurzivno, te otuda proizlazi ne-prijateljstvo spram drugih oblika diskursa. Umjetničko djelo je prvobitno izjava, dokument, tvrdnja. (Manuela često vizualno progovara arhetipski, negirajući povijesno vrijeme). Ono može kao što je slučaj u mimetičkoj umjetnosti, biti izjava o vanjskom svijetu. Može, kao umjetnost avangarde, biti izjava o vlastitom medijskom svojstvu. Ono može dokumentirati određen utopijski projekt, rad nesvjesnog ili samu igru formom." (B. Groys). Zato, naprimjer umjetnica brani vlastitu diskurzivnu autonomiju. A sve to ipak i unatoč težnji za Gesamtkustwerkom, toj težnji za sinkretizmom koji opasno labavi granice carstva umjetnosti pred navalom svojevrsnog (pesimistički rečenog) barbarstva života.
U odnosu na umjetnost kao autonomiju fine pojave život je neizdiferencirana masa dobrog. Danas svaki ozbiljni umjetnik tretira vlastitu umjetnost dijelom kao narativ o njoj.
Sudbina ili ne, ali tako biva. Manueline instalacije, radovi u kutijama (meni posebno dragi i - bliski), koncepti virtualno riješeni/izvedeni, odlična su igra narativnih upisivanja jedne izgovorne suvremenosti i to sasvim izvan ujednačene jednoličnosti. Naime, pogledavajući unatrag, umjetnica tada povezuje prepoznate stvari i svoje duhovno transponiranje unutar kreativne sadašnjice (dakle: malo slika više instalacija). Kada bi htjeli biti duhoviti rekli bismo: ulja na platnu i slično - koleteralne su žrtve osobne bitke za čistoću i nježnost umjetnosti (to je ona koja govori glasno, pravo u srce).
Usput, dobro se sjećam serije kolaža sa prve samostalne izložbe Manuele u Galeriji Vladimir Nazor 1986. godine. Već je to bila zapažena, doduše izrazito rodom označena, potraga za razlikom, koja je nepoznata, što je jedan od postulata umjetnosti. No nešto važno se dogodilo proširivanjem interesa za pojedine umjetničke oblike izražavanja; sačuvana je međa između pjenušca života i melankolične (ali vječite) askeze umjetnosti kao dirljive prakse istine. Jer "istina koja se može kupiti, još uvijek ostaje istina.“(B.Groys)
„Ne bijes, nego spektakl bijesa.“ - e to je nešto sasvim drugo, međutim, kako umjetnost živi kao društveni mada i sakralni aspekt tako je kadkad razapeto sve što je iole osmišljeno. Umjetnost kao duhovni aspekt ima materijalne korjene, svaka je stvar predstavljena, simulirana a ne vidi se kraj toj "lošoj beskonačnosti“. Ali, uvijek ima neki ali. Naprimjer Manueline instalacije iz raznih godina, referiraju se ne klasičan svijet odnosa, topline, povjerenja, duhovne efikasnosti ... U svijetu koji je nestvaran zbog krivog sjaja slike, instalacija je izuzetno važna stavka u heterogenosti suvremenog kulturnog prostora. Poput autoreferencijalnog nadahnutog narativa. Ona je materijalna par exellence budući da je i prostorna i obuhvatna kao roman. Time Manuela sa svojim raskošnim instalacijama otkriva materijalnost civilizacije u kojoj živimo i time okomitu šansu duhovnog koje može dotaknuti svakog promatrača umjetnosti kad on to želi, kada želi dobiti duhovno. U tom smislu Manueline su instalacije krajnje dorečene i – nedvosmislene. Sačuvani, a toliko važni i dragocjeni implus simbolizacije u umjetnosti neminovno reziltira umjetnošću koja hrani
u simboličkom pa i u kontretnom smislu boja, bonbona... Interaktivnost
koja prožima dvadesetogodišnje djelovanje Manuele Vladić Maštruko višestruko
se iskazuje, bilo narativom, bilo prostorom, bilo sinkretizmom, bilo
akcionizmom . Međutim treba naglasiti evo: Umjetnica transparentno i nježno i veselo zatvara vrata iza sebe, naime suradnja, suživot, ulaženje umjetnickih činova u kopno života bivaju dobrano relativizirani, stavljeni na volju i dušu recipijentu. Iz jedne manje ili više (teško je procijeniti) snažne svijest o nužnosti simboličkog u umjetnosti, o nuž-
nosti simbilizacije u umjetničkoj praksi, po važnosti - kao disanje, radi osiguranja, identiteta sjetnog područja (podušja) umjetnosti.
Manuelini radovi imaju svi jednu izraženu značajku za mene: oni nas vode u pitanja, sastavljena od niz blagih i lijepih duhovnih odgovora.
Umjetničko postojanje uopće, jest odgovor Njemu.
Vlado Martek
