Recikliranje vizualnih informacija

Pitanje nečije originalnosti, ili pak tuđih utjecaja koji drže nekog umjetnika ili umjetničku skupinu u svojevrsnoj podložnosti, povezano je, uglavnom, sa količinom znanja koje dotični umjetnik posjeduje. Kao što bi se i velik broj onih koji bi potvrdili prethodnu izjavu složio i sa postavkom da je upravo nedovoljno znanje o mijenama u suvremenoj umjetnosti najveća boljka umjetnika, a to neznanje sve obrazovaniju publiku ostavlja, nažalost(paradoksalno!), ravnodušnom.
Isto tako, ako se sjetimo da u Hrvatskoj postoje visokoškolske institucije koja bi morale većinu svoga obrazovnog programa posvetiti proučavanju tokova u suvremenoj umjetnosti, a da je npr. studentima lako dostupan i internet nalik suvremenim novinama (koje se sve više listaju a manje čitaju, dakle on pruža mnoštvo informacija koje, istina, mogu proširiti nečije obzore, ali ne automatski i dubinu njegova znanja) …. možemo se upitati zašto umjetniku kojeg zanima istraživanje i bolji uvid u svijet oko njega na kraju ipak preostaju posebni postdiplomski studiji na umjetničkim akademijama u Europi ili svijetu (studiji koji su uglavnom povezani s visokim troškovim) ili isključivo praćenje suvremenih strujanja na manifestacijama kakve su Biennale u Veneciji ili Documenta u Kasselu. Uz to određenu pomoć im pružaju i činjenice iz časopisa poput Flash Arta te Kunst foruma, a na kraju se sve ipak svede na instant informacije koje možemo svrstati pod trend.
Ispostavlja se da je za neprestano istraživanje potreban nemali novac, te velika glad koja će podupirati našu upornost u istraživanima, kao i stav da je odustajanje od samoobrazovanja i usavršavanja uvod u opasnu samodostatnost i samozadovoljstvo koje najviše može štetiti umjetniku. Ta situacija se reflektira u pojavama poput one da se umjetnici suočeni s hrpom vizualnih informacija podsvjesno okreću kreiranju naizgled originalnih trendova, a koji su zapravo samo potvrda toga da su pali na ispitu u kojem je od njih zahtjevano da svjesno traže i prime nove informacije, kako bi ih zatim obradili-reciklirali te na kraju poništili i izašli sa svojim originalnim izričajem.
Pitanje je zapravo simptomatično za situaciju u Hrvatskoj i u nekim drugim umjetnostima – kako pročitati tuđi jezik, a zatim progovoriti svojim jezikom, zatim se u sklopu toga problema postavlja i ne manje važno podpitanje: zašto trendovi koje prati domaća umjetnička scena uglavnom dolaze sa Zapada, je li doista problem u oskudnoj produkciji ili se, metaforično, manjkavost izvora informacija s individualne obrazovne razine premješta i na opću geografsku manjkavost informacija.
Dakle, pitanja koja će postaviti ova tribina odnosit će se na onu, po nama najopasniju situaciju, problem nesvjesnog imitiranja ili kopiranja tuđih utjecaja, ali možda i pojavu da se obrađuje i reciklira, imitira, samo izolirani uzorak.