Josip Kaniža: Copy/Paste
Bilježeći tehnikom frotaža tragove u prostoru, odnosno vizualno rekonstruirajući hodnik nekadašnje vojarne, koja je i mjesto njegovog školovanja, tj. Umjetnička akademija u Osijeku, Josip Kaniža u trajanju od šest mjeseci izvodi jedinstveni otisak lokacije, koja će nedugo zatim biti podvrgnuta temeljnim arhitektonskim preinakama. Nastala kao posljedica dosljednog performativa (materijaliziranog u obliku durational performansa) kojim se osigurava neuhvatljivi genius loci (duh mjesta), što izmiče jednoznačnoj kodifikaciji i reprezentaciji, serija monokromnih crteža izvedenih grafitnom olovkom, označiteljsku ekonomiju inicira kako na razini poruke, tako i na razini medija. Naknadnom transpozicijom crteža u fotografije i video, afirmira se dinamična relacija između originala i kopije, gdje fotografija i ekran u vizualno polje uvode dimenziju plošnosti, ostvarujući pritom i neku vrstu kontrapunkta spram haptičko-taktilnog (o)sjeća(n)ja prostora, realiziranog crtežima. S druge strane, medijska transpozicija opravdava funkciju arhiviranja tragova performansa, čime se u rad uvodi i element arheologije medija, odnosno destabiliziraju se jasne i fiksne granice između umjetničkih disciplina i postupaka.
Kao simbolički topos, hodnik Akademije – nekadašnje vojarne različitih vojničkih postrojba od vremena Austro-Ugarske monarhije preko Kraljevine Jugoslavije, JNA i na koncu HV-a – svojevrsno je liminalno mjesto susreta, prekida, prijelaza iz sobe u sobu te skladište temporalnih (ali i ideoloških) promjena. Josipova umjetnička gesta, u tom je smislu, usmjerena ka razotkrivanju tih palimpsestičkih slojeva, svih onih nevidljivih markacija, upisanih nekim anonimnim i nevidljivim potezom u zidove, podove i lamperiju. Kreiranjem vjerne kopije mjesta, on oblikuje mapu realniju od realnosti, koja aktivira skrivene tragove memorije, a s ciljem provociranja susreta dvaju različitih režima vremena: dijakronijskog i sadašnjeg vremena, koje je ujedno i vrijeme neposredne tjelesne prisutnosti umjetnika, protokol njegove umjetničke naobrazbe. Uzimajući u obzir institucionalni kontekst unutar kojeg se intervencija ostvaruje, osobito je pregnantna topografsko-semantička relacija, koja biva uspostavljana između arhitekture vojarne i sadašnje Akademije. Budući da je u oba slučaja riječ o specifičnim praksama diseminacije moći, čiji je ishod discipliniranje i normiranje subjekta, Josipov performativ upornog ponavljanja jednih te istih pokreta postulira pitanje o strukturalnoj sličnosti vojničkih i umjetničko-obrazovnih praksi utemeljenim na gotovo istim premisama drila, rasporeda, vježbi, treninga, poslušnosti i hijerarhije. Na taj način, te uglačane grafitne površine postaju mjestom zrcaljenja kompleksnih mikropolitičkih procedura koje (ra)stvaraju subjekt i definiraju njegovu poziciju u društvenoj hijerarhiji. Drugim riječima, Josipov rad direktna je refleksija (pa čak i simptom) obrazovnog dispozitiva koji se izvodi u nekadašnjem militarističkom okružju te se, stoga, može shvatiti i kao poziv na emancipaciju od rigidnih edukacijskih modela. Bivajući, dakle, subverzivan spram vlastite sredine, profesora, grada (i aktualne, vladajuće, desne ideologije), umjetnik svojom crtačkom gestom, iscrpljuje i hipertrofira zatečeni poredak, transformirajući ga u kompleksnu instalaciju odnosa između sadašnjosti i prošlosti, prisutnog i odsutnog, moći, reprezentacije i umjetnosti.
Andrej Mirčev
Životopis
Rođen u Đakovu 1984. Završio Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti Osijek. Trenutačno je apsolvent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Odsjek multimedija. Sudjelovao je na grupnim izložbama u Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj te jednoj samostalnoj (s Ninom Kurtelom). Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku.
