Søren Thilo Funder: U zajednici

In Communities

Distopija, katastrofe i paranoja duboko ukorijenjene u popularnoj kulturi, prije svega filmskoj, polazište su za žanrovsku reinterpretaciju u filmskim i video radovima danskog autora Sørena Thilo Fundera. Opća nelagoda i strah, kao uvod u regresivno stanje prema pred-političkom, nastanjuju njegove kratke parabole o politici i ulogama moći. To se stanje samo produbljuje rastom paranoje i stalno prijetećim izvanrednim stanjem. Stalna referenca na SF kulturu koja postoji u njegovim radovima izravno priziva vrijeme hladnog rata objedinjujući stalni strah i poziv na uzbunu, ali i na neke mehanizme kritike upisane u očekivane žanrovske obrasce. U recentnim filmovima koje pokazuje na izložbi u Galeriji VN, Thilo Funder uprizoruje rituale koji su sastavni dio u formiranju političkih zajednica na njihovoj nultoj razini, ali i ogoljuje pop narative, izvlačeći iz njih poziv na subverziju i naknadno ih transponirajući u događaje koji posljednje dvije godine pune trgove i ulice širom svijeta. U radu Friedlos (aka The Bandit Wolf-Man) zajednica se zasniva na činu isključivanja, dok Council of Citizens uspostavlja ritualnu koreografiju donošenja političke odluke. Na kraju, Disastrous Dialogue u kojemu predstavlja nedavne događaje u Egiptu kroz replike filmova katastrofe, zajednicu oformljuje kroz traumu, i njezino nadilaženje.

Parabole-igrokazi za HD kameru, priče o ljudskim zajednicama konstruirane su u fiktivnom vremenu koje se proteže od ritualističkih postupaka vezanih uz mitske početke društva prije ili s onu stranu pisanih zakona, do scenskih i kostimografskih elemenata što izravno ukotvljuju te enigmatične postupke u sadašnjost, prisvajajući pritom neke elemente mainstream filmske produkcije iz njezine nedavne povijesti. Prostori i eksterijeri u kojima su snimani nose duh postapokaliptične suburbije, imaginarnih graničnih zona grada i njegove nesigurne okolice, plemenskog i metropolskog.

Odbijanje svijeta i rezignaciju koju iskazuju vijećnici, zastupnici u Council of Citizens, nakon koreografiranog glasanja i simboličke markacije teritorija, prekida upad tribalne subkulturne skupine i njezin ples, tzv. hard dance. Zvuk, koji se u samom početku čini gotovo ambijentalnim, da bi potom pratio umornu dramatrugiju vijećanja, završava u grubim plesnim taktovima underground glazbe kojoj se, gotovo gubeći kontrolu nad vlastitim tijelima, prepuštaju i sami vijećnici. No sirova energija koju unose mlađahni kostimirani plesači nije bez prijetnje.

Nije iskazano kakvu prijetnju zajednici predstavlja junakinja filma Friedlos. Zvučna kulisa vesterna, filmskog prostora Divljeg zapada, prati njezino dovođenje na rub grada. Članovi zajedice je ritualno kite, prije nego li  je sputanu šalju u nepoznato, i to s vučjom maskom na glavi. Maska je znak za čovjeka-vuka, odnosno za vučju glavu, germanski wulfesheud ili latinski caput lupinum, što upućuje na istodobnost životinjske i ljudske prirode isključenog, izgnanog – bandita, vukodlaka, friedlosa odnosno čovjeka bez mira iz starog germanskog prava, onoga kojeg je mogao ubiti bilo tko a da se time ne ogriješi o zakon, ili na rimskog svetog čovjeka (homo sacer). “Unutarnjije od bilo kakve unutarnjosti i vanjskije od bilo kakve izvanjskosti jest u gradu izopćenje svetog života”, tvrdi talijanski filozof Giorgio Agamben u svojem kapitalnom djelu iz 1995. Homo sacer: suverena moć i goli život. Kroz potresnu povijest isključenosti figure svetog čovjeka iz rimskog prava i njezinih prethodnika iz pretpovijestnih, plemenskih vremena do golog života interniranog u koncetracijskom logoru, Agamben razotkriva drugo lice suvereniteta i mehanizama upisanih u povijest zajednica i zaposjedanja teritorija.

Glas i jezik koji u mainstream hollywoodskoj produkciji posljednjih dvadesetak godina imaju negativan prizvuk, arapski jezik i glas Drugoga, iza kojega je neizrečeno izvanredno stanje, preuzima replike iz 3 blockbuster filma katastrofe Rolanda Emmericha. Reinterpretacijom egipatskih glumaca u filmu Disastrous dialogue dramatski obrasci katastrofe sa svojim junacima-ulogama prelaze preko ruba žanra. Kako scene katastrofa sve više ulaze u njihovu izvedbu, negacija i posljednji tračak nade raspliću se u koreografiji straha i u grlenom, stiliziranom kriku. Film, snimljen neposredno prije egipatske revolucije, na pozornicu iznosi u prijetnji razorene i stvorene ljudske veze, iskazujući, prije završnog krika, neku osnovnu, ali bespomoćnu ljudsku sućut.
 
----Životopis

Søren Thilo Funder je danski multimedijalni umjetnik koji u svojim radovima istražuje odnose moći u suvremenom društvu. Njegove reinterpretacije filmskih narativa, koreografije i uprizorenja koje postavlja kako u videu tako i u fotografskim radovima te performansima, na vidjelo iznose nelagodu modernog društva i prekinutu kariku između politike i političkog.

U njegovim se radovima nostalgično pojavljuje uz nepredvidljivo okruženje današnjih političkih subjekata, često se odmičući od puke sadašnjosti u vrijeme koje se tek treba ostvariti ili u neku paralelnu dimenziju. Njegovi su radovi najčešće kratka alegorijska uprizorenja koja se ostvaruju u zadanom urbanom prostoru ili u nekoj imaginarnoj postapokaliptičnoj stvarnosti, koristeći žanrovske obrasce od filma katastrofe do znanstvene fantastike ili japanskog horrora.

Søren Thilo Funder je studirao na Kraljevskoj danskoj umjetničkoj akademiji (2002.-2008.). Pohađao je i Europsku filmsku školu te Studij za umjetnost i arhitekturu, Sveučilište Illinois, Chicago. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama te filmskim i video festivalima u Danskoj, Egiptu, Turskoj, Irskoj, Švedskoj, Norveškoj, Rusiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Bugarskoj, Vijetnamu, Iranu, SAD-u, Njemačkoj, Japanu, Libanonu, Italiji, Francuskoj, Maleziji, Makedoniji.

Kontakt
098815347
mail@sorenthilofunder.com
http://www.sorenthilofunder.com/