Ružica Dobranić, Marija Knezić, Ivana Ognjanovac: Sasvim privatno

umjetnice:
Ružica Dobranić: Nakupine
Marija Knezić: Homepages, Table
Ivana Ognjanovac: Tata ima rep




Sasvim osobno, sasvim političko

“Osobno je političko”, jedna je od parola američkog feminističkog pokreta s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o naslovu teksta aktivistice Carol Hanisch, s time da su naslov, prema svjedočanstvu autorice iz 2006., dodijelile urednice pri uključivanju teksta u zbornik Notes From the Second Year: Women’s Liberation. Urednički izbor je bio toliko proročanski da je naslov postao i sloganom, a sam tekst, koji se bavi političkim u smislu distribucije moći, govori o sukobima i razilaženjima unutar američkog pokreta za građanska prava i opiranju ženskih grupa muškoj predominaciji u tom kontekstu. Ono što svakako upada u oči gotovo pedeset godina nakon nastanka teksta jest to da su neki od privatnih problema sudionica ženskih grupa koji su se raspravljali u formatu onoga što autorica, s popriličnom dozom ironije, zove političkom terapijom, danas, barem deklarativno, gotovo općeprihvaćene vrijednosti. Barem kada govorimo o dijelu svijeta koji se voli nazivati razvijenim, iako u njihovoj primjeni postoje prijepori: od prava na pobačaj do ravnopravnosti na radnom mjestu kao i pri kućanskim poslovima i brizi za djecu među partnerima, neovisno o njihovom spolu. Političkom se aktivizmu vrlo brzo priključio i onaj umjetnički, pa su i feministička teorija i kritika zdušno sudjelovale u dekonstrukciji modernističke paradigme o umjetnosti. Nakon nekoliko desetljeća, tradicionalne umjetničke manifestacije u svoj službeni program uključuju nekadašnje buntovnice, poput Guerrilla Girls, a velike muzejske institucije i samom pokretu ali i njegovim protagonisticama, poput primjerice, Marthe Rosler ili Sanje Iveković, posvećuju retrospektive izložbi. Iako se čini da je uistinu riječ o već uvriježenim i prihvaćenim temama, neke se suvremene civilizacijske norme ciklički preispituju i ukazuju da su posrijedi iznimno aktualne i nadasve potrebne rasprave u kojima, upravo zbog neposrednosti i uvjerljivosti prijenosa vlastita, recimo i osobnog iskustva, vizualne umjetnosti ne zaostaju.

Izložbom Sasvim privatno tri mlade autorice, Ružica Dobranić, Marija Knezić i Ivana Ognjanovac u prostoru Galerije Vladimir Nazor insceniraju fiktivni stambeni, dakle privatni prostor i neke njegove dijelove koji na mikrorazini postaju poprištem bitke za moć među ukućanima: kuhinja, kupaonica, spavaća soba, dječja soba, tavan. Serija radova Marije Knezić, Homepages, doslovno prevodi engleski termin za web-naslovnice. No autorica ne izlaže niti naslovnice, niti male kućne novine, već instalacije koje publici omogućuju kreiranje elemenata doma iz ponuđenih sastavnica: dijelova interijera, kao i dijelova tijela koje iscrtava prema vlastitima. Ti segmenti, koji se poput naljepnica prema nahođenju posjetilaca preslaguju na magnetskoj ploči, predstavljaju neku vrst autoportreta, iako im je prva razina identifikacije, u vidu njezina lica, uklonjena. No ipak, konture tijela i interijeri daju dovoljno informacija o dobi, rodu, ali i socijalnom statusu junakinje. Tako poopćeni i razdijeljeni na sastavne elemente u kojima se ravnopravno tretiraju udovi, pokućstvo, hrana i različiti objekti, rastvaraju se i sastavljaju poput nadrealističkih kolaža. Formom izravno proizlaze iz dječje igre (uglavnom rezervirane za djevojčice), opcrtani isprekidanom trakom koja sugerira da su izrezani iz nekog predloška i pretvoreni u inačicu podsjetnika, kojemu će ekonomija prostora suvremenog doma dati praznu plohu vrata od kuhinjskog hladnjaka. Ovdje u prostor privatnog ulaze i elementi suvremenog ureda koji se sve više preklapa sa životnim prostorom u gubitku distinkcije osobnog i profesionalnog života.

Braco i seka, već povijesna lica s naslovnice mliječne čokolade i vrlo predvidljivi junaci dječje literature s prvenstveno odgojnom namjerom, nalaze se i na naslovnici bloka koji donosi drugu seriju fotokolaža iz serije Kuća ima rogove pa opet selimo Ivane Ognjanovac. Sam rad je work in progress koji, prema riječima autorice, “tematizira klišeje vezane uz idealan dom, obitelj, odgoj, društvene uloge/hijerarhiju (rod, dob) i spolnost.” Osnova mu je osobna i obiteljska povijest autorice, ispričana s iskrivljenim datumima, akterima i događajima – povijesni je doprinos tu tek emotivan, daleko od kakva realizma ili doslovne kontekstualizacije. Povijesna distanca, tako opipljiva u korištenju fotografija u svojstvu nađenih objekata, ili, preciznije – slika, daje dodatni zamah za iskušavanje stereotipa, uvlačeći ih u narativ fiktivne osobne i obiteljske povijesti. Format bloka, kao i infantilni rukopis i crtež oponašaju dječju preciznost i spontanost pri prevođenju simboličkog sustava, u procesu njegova usvajanja, u vizualni jezik. Formalno su ambicioznije, iako je i to prikriveno sumarnim izrezivanjem kolaža, stare fotografije, koje bi potencijalno mogle biti skriveno blago slika iz neke dugo neotvorene ladice. No sve je u službi medijacije razotkrivanja nametnutih rodnih uloga koje progovaraju iz goblena, slikovnica, filmova, narodnih mudrosti i dobrog dijela obiteljske predaje... Drugi je dio instalacije zvučni zapis, nastao po uzoru priča za djecu. Babaroga, taj arhetip ženskog čudovišta, obdaren je patrijarhalnim autoritetom rogova zbog kojih ne može napustiti svoj dom: u njezinoj se službi, u rudniku, u podrumu kuće, nalaze brojna majušna bezimena bića, skrivena i poput kakvih ilegalnih useljenika upućena na beskonačan rad. Babaroga i posjetitelji preko čijih frenetičnih priča ona upija vanjski svijet, podsjećaju na fantastična bića iz Avantura male Chihiro H. Miyazakija. Zastrašujuća graja Babarogina podruma i besmislen, ropski rad, strašniji čak i od magareće patnje na koju je bio osuđen Pinokio, čekaju zločestu djecu. Ostaje pitanje jesu li zločesta djeca i ona koja ne pristaju na poštivanje zadanih uloga?

Podrum, tavan, ostava, odlagalište skriveni su prostori unutar kuće koje okuplja instalacija Ružice Dobranić. Radi se o doslovnoj inscenaciji asocijativnih procesa i zaboravljenih, odloženih stvari, misli i uspomena – autorica se izravno poziva na inscenacije labirinta psihe u suvremenom filmu, na Gondryjev Nepobjedivi sjaj vječnog uma ili Unutarnje carstvo Davida Lyncha. Potisnuti, skučeni i pretrpani prostori stvarnih i metaforičkih odlagališta napola slijede rizomatsku logiku koja je dovedena do samog ruba rasapa. U prašnjavim i mračnim prostorima tavana i podruma, s pohranjenim uspomenama, mislima kojih se stidimo i događaja koje želimo zaboraviti, takve natisnute, neželjene pojave samo se množe, uspostavljajući među sobom i dotad nepostojeće veze. Možda su u svoju lovku uhvatile i kakvo zločesto ili nepažljivo dijete koje se u taj tamni, zabranjeni prostor skrilo? Teško prohodan i čitljiv labirint osobnih zabluda, sumnji i zabranjenih misli kojeg čine, prema autoričinim riječima, nakupine sjećanja, već samim javnim izlaganjem postaje političkom činjenicom, kao što su to bile i instalacije koje su prema van izokrenule osobnu nutrinu, od Schwittersova Merzbaua do današnjih dana. Tavan i podrum su skrivena središta kuće, iz njih proizlaze asocijacije i veze i u njima se, istrošene, odlažu.
Teritorij cjelokupne izložbe razdijeljen je trakom koja na podu iscrtava tlocrt stana. Svakoj je umjetnici dodijeljena ne samo jedna soba, nego i po jedna funkcija kuće. No nije za očekivati da će se u svakoj prostoriji naći neko osobno tumačenje privatnog prostora. Prije možemo pretpostavljati da je riječ o potencijalnim dinamikama zauzimanja prostora, ali i, konačno, redefiniciji zadnje obrane osobnog.
Jasna Jakšić
 
CV
Ružica Dobranić (Zagreb, 1989.), završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Trenutno je na diplomskoj godini grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Mirjane Vodopije. Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se skrivenim, potisnutim. Pokušava stvoriti intimne prostore u kojima se isprepliću prošlost, sadašnjost, budućnost. Polazišna točka rada su joj sjećanja i priče koje nemaju linearan tijek, već stvaraju različite oblike, labirinte, strukture. Prostore gradi od raznih predmeta, objekata, crteža pa oni postaju kompaktne scenografije unutar kojih lebde priče.

Marija Knezić (Zabok, 1988.) završava opću gimnaziju u Oroslavju, a 2008. upisuje Nastavnički odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno je na diplomskom studiju grafike u klasi Ines Krasić. Do sada je sudjelovala na nekoliko umjetničkih radionica i projekata te izlagala na nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. U svome umjetničkom radu Marija Knezić interpretira svakodnevicu i njene banalnosti kroz interes za dnevne radnje koje prerastaju u rutinu, estetiku predmeta koje možemo naći na policama supermarketa, svome stanu i sl. Svoj umjetnički rad predstavlja kroz formu igre u koju su gledatelji pozvani sudjelovati. Oni svojom intervencijom oblikuju rad čineći da prikazana svakodnevica bude promjenjiva, nestalna, a često i bizarna i nadrealna, baš kakva ona zapravo i jest.

Ivana Ognjanovac (Vukovar, 1983.) je studirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i Universitatea de Arta si Design – Cluj Napoca u Rumunjskoj. Od 1999. izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Godine 2012. nagrađena je na 2. trijenalu autoportreta u Galeriji Prica, Samobor. Njen stvaralački rad usmjeren je na istraživanje čovjeka i razine njegovog postojanja (društvenu, psihološku, biološku, duhovnu), na nasljeđe, kauzalnosti, međuljudske odnose, načine povezivanja i osobne granice/identitet. Najčešće se oslanja na perspektivu promatrača ili svjedoka koji se pismeno ili usmeno osvrće na prizor. Pri tome se koristi raznim medijima od slike/crteža, preko videa, do zvučnog zapisa. Cilj njezinog kreativnog promišljanja je propitati kvalitetu međuljudskih odnosa i razloge zbog kojih dolazi do blokada u komunikaciji te iste izložiti na kritičan, ali prije svega duhovit način.
 
 
Kontakti
Ružica Dobranić, roozhica@yahoo.com, 098 386818
Marija Knezić, marijaknezic@gmail.com, 099 514 8224
Ivana Ognjanovac, hafoxah@gmail.com, 091 588 3807