Veronika Bauer: Neradnici
Izložbu su svojim radom i velikodušnom podrškom omogućili:
Vanja Jagetić, Dunja Antonović, Morana Dolenc, Kata Šečić, Sanja Kuzmanović,
Suzana Kovačević, Ana-Marija Bešker, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Mirna Vunić, Dragan Pavlić, Lujo Bauer, Marko Tralić, Nina Waisman, Pierre Galaud, Wanda Vrasti
Tekstovi – V. Bauer u suradnji s Dunjom Antonović
Financirano uz podršku Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport.
NERADNICI
(kolaž, instalacija)
Polazišni je materijal kolaža dokumentacija s internetskih portala koja uključuje fotografije prosvjeda malobrojnih preostalih industrijskih radnika/-ca od 2011. do 2013. godine. U izostanku strukturalne analize, medijsko praćenje rastakanja industrijskog rada svodi se na fotografije niske rezolucije koje u najboljem slučaju prate kolonu radnika u izgubljenom lutanju od zatvorenih tvornica do impotentnih državnih institucija. Ove nasilne, otužne, nostalgične i zakašnjele medijske slike digitalnim intervencijama dodatno ogoljavam, vršeći nad njima opetovano nasilje. Suočavanje otpisanih tijela s postupcima digitalne degradacije slike u svom apsurdu aludira i na politike fleksibilizacije, proklamativne prilagodbe radnika izumirućih industrija kontekstu novih tehnologija i nematerijalne proizvodnje. Zaokret koji me fascinira jest trenutak u kojem hiperbolizacija jada i bijede, dovođenjem spomenutih procesa do novih krajnosti u estetskom smislu, pretvara slike u nešto prijeteće. Kao da na dnu ponora sustavnog nasilja i otpisanosti, ultimativnog neuspjeha i nesudjelovanja u cirkulaciji kapitala postoji potencijal neke buduće snage, pri čemu istinsku prijetnju predstavljaju oni kojima je oduzeto sve, pa i subjektivnost.
Kolaži ne ukazuju samo na "pukotine" i nasilje izvršeno nad industrijskim radnicima, već preispituju i polazišnu nedostatnost klasne definicije čiji je simbol plava kuta. Rupe, praznine, crnilo ne doživljavam samo kao ilustraciju strateškog poteza koji specifičnu populaciju u cijelosti proglašava beskorisnom i suvišnom; one podsjećaju i na sve koji su sustavno izostavljani iz te paradigme, koji nisu bili zaštićeni u kratkotrajnom povijesnom periodu teško izborenog, klimavog i relativnog, radničkog "blagostanja" – ponajprije žene/reproduktivne radnice i migrantne radnike. Iako artefakt kute isprva može sugerirati nostalgično tumačenje, kolaži se suštinski opiru sentimentalizaciji, inzistirajući na početno problematičnoj definiciji radničke klase. Čak i ako izuzmemo opasan aspekt lokalnog romantiziranja industrijskog siromaštva, možda je i bolje da proletarijata više nema, jer su nam potrebne preciznije, sveobuhvatnije definicije.
NEGACIJE
Negacija kao dominantan alat hrvatskog dnevnopolitičkog diskursa nameće se vrišteći sa stranica domaćeg tiska. Što kad jezični modul biva sredstvom asimilacije novog radnog etosa? Negacija kao pokušaj atribucije kojom bi radnici zauvijek bili prokazani kao neradnici; lijeni, beskorisni, nesposobni, nepošteni, nezahvalni. Oni koji do mile volje koriste bolovanje, godišnji odmor i porodiljni dopust dok nam još siromašniji stranci vrebaju radna mjesta. Manipulatorni obrat u kojem država nemogućnost da zaštititi radna mjesta prikriva izmještanjem odgovornosti iz vlastita krila u smjeru proizvodećih, povijesna je konstanta u periodima ekonomske krize. Radna snaga, koja u razdobljima prosperiteta predstavlja poželjan zamašaj kotaču napretka, u okolišu osipajuće proizvodnje postaje materijalni, simbolički i moralni višak. Kako nedostatak političke odgovornosti mora biti maskiran procesom vulgarizacije radništva, gubitak radnih mjesta nužno prati narušeno dostojanstvo rada.
Prikupljeni fragmenti ukazuju na intenzitet nasilja s kojim smo svakodnevno suočeni i koje kontinuirano reproduciramo. Izdvajanjem, pozicioniranjem i ponavljanjem negacije postaju različiti glasovi koji discipliniraju, opravdavaju sveopću prekarizaciju i stvaraju odvojene hijerarhije potlačenosti. Aktivno proizvode nemoć i nedostatak solidarnosti, neumorno razarajući društveno tkivo. No, u performativnom ponavljanju izranjaju i sitni momenti, mogućnosti zaokreta, u kojima se negacije odjednom iz depresije i represije pretvaraju u potencijalnu prijetnju i otpor, u svoju suprotnost.
Negacije, video, 5min4s
GLASOVI: Morana Dolenc, Vanja Jagetić, Nika Barišić, Lidija Dujić, Duško Richtermoc-Riki, Drago Župarić-Iljić, Lujo Bauer, Vesna Kesić, Dunja Antonović, Ramona Tanović, Tonka Nevistić, Melita Mukavec, Nina Punek, Milan Punek, Marinko Radočaj, Veronika Bauer
Negacije – knjige:
NITKO NIŠTA
NE NISU
NE MOGU NE MISLIM NISAM
NE NE MOGU
NEĆE
Grafički dizajn: Sanja Kuzmanović
ZASTAVE
(starting all over again/opet ispočetka)
(work in progress)
Šivanje zastava: Kata Šečić
Izrada jarbola: Dragan Pavlić
U kontekstu ove izložbe postavljene su tri zastave – (1) od radničkih kuta, (2) od pidžama, uniforme prekarnih radnika/-ca, onih bez radnih mjesta, odnosno kojima su privatni prostori i radni, nezaposlenih i “neproduktivnih”, (3) jarbol bez zastave.
Uz prvu zastavu (od radničkih kuta):
baklje su dugo gorjele mora da je bio prekrasan prizor izvana ta igra plamena na površini crnog zida zatvora usred beskrajne ravnice no svjetlost baklji moglo je vidjeti samo nekoliko ljudi u automobilima koji su jurili poput sitnih strelica u daljini na crnoj vrpci autoceste nekoliko kilometara od zatvora ili možda koji avion što nadlijeće zatvor ali oni lete sasvim visoko gore na tihom crnom nebu i ništa ne vide
–iz romana Nannija Balestrinija, Gli invisibili (Nevidljivi)
Uz drugu zastavu (od pidžama):
Glad i žeđ potaknuše nas na djelovanje... Nemamo odjeće, masti, ribe, povrća. Javite Faraonu, našem dobrom gospodaru, i obavijestite vizira, našeg nadređenog, neka nam pošalju hranu. (Vidi: http://dianabuja.wordpress.com/2012/03/16/food-strikes-in-ancient-egypt-the-turin-strike-papyrus-etc)
Citat je isječak teksta s tzv. Turinskog papirusa, koji dokumentira prvi zabilježeni štrajk u našoj civilizaciji. Papirus potječe iz Egipta, iz 12. st. pr. K., iz 29. godine vladavine faraona Ramzesa III. (oko 1198.–1166. g. pr. K.) i evidentira “sit-down” prosvjed (prvu manifestaciju occupy prosvjedne forme) administrativnog osoblja zaposlenog u hramovima. Radnici su se pobunili zbog neisplate nadnice, koju su inače dobivali u obliku hrane, u ovom slučaju žitarica (najvjerojatnije ječma ili pira/spelte).
Osim paralela s recentnim pobunama u Egiptu i diljem svijeta, ova je povijesna činjenica osobito zanimljiva u lokalnom kontekstu, gdje odbacivanje svih oblika radničke samoorganizacije dolazi u paketu s demonizacijom solidarnosti kao tobožnje značajke isključivo jugoslavenskog eksperimenta komunizma. Kako bi se ideja radničkog bunta odvojila od kvalifikacija koje je tumače kao ispraznu nostalgiju vezane uz jedan konkretan društveno-politički sustav, važno je ustvrditi da je radnički štrajk oblik organiziranja od pravremena, da su oni koji prisvajaju plodove tuđeg rada uvijek pristajali na isplatu (jadnog minimuma jedva dovoljnog za preživljavanje) tek kad su na to bili primorani i da je uvijek postojao otpor.
***
U izradu zastava krenula sam iz želje da ponovno “opredmetim” tijela izbrisana s kolaža, tijela koja – iako predmetom politika obezvređivanja – još uvijek dišu i sasvim konkretno ispunjavaju fizički prostor. Poput kolaža, zanimalo me mogu li funkcionirati na razini dijalektičkog procesa kojim jad i bijeda počinju nalikovati na prijetnju. Apsurdna i ironična zastava od pidžama, koja se referira i na optužbe za lijenost i na zatvorske uniforme, istovremeno je najromantičniji predmet na izložbi jer se naivno usuđuje spajati one koje ničim nisu spojeni – ni prostorno, ni vremenski, ni operabilnom klasnom definicijom. Uz industrijske radnike/-ce i prekarne radnike/-ce, upadljivo izostaje zastava koja bi predstavljala žene, reproduktivne radnice, oduvijek izuzete ili podređene u kolektivnim borbama za radnička prava i sada ponovno stjerane u kuće i kuhinje feminizacijom nezaposlenosti i prekarizacije. Nezadovoljna trenutnim stanjem izrade zamišljene zastave od kuhinjskih pregača, treći štap ostavljam prazan, istovremeno aludirajući na taj vječito nevidljiv rad i, možda, na neko vrijeme slobodno od (tereta) zastava.
U procesu rada shvatila sam da me najviše zanima njihova utopijska dimenzija – počinjem ih zamišljati kao zastave (budućih? nemogućih?) institucija izgrađenih na temelju borbi koje predstavljaju, institucija utemeljenih na potrebi za stvaranjem boljih ljudi (a ne crpljenjem vrijednosti i akumulacijom kapitala), institucija protiv kojih ćemo se uvijek iznova morati boriti, jer institucionalizacija ukrućivanjem neizbježno iznevjeruje principe revolucije.
PJESMA RADU
video, 4min15s
Pijanistica: Mirna Vunić
Dodatne uloge: Vanja Jagetić
Snimanje zvuka: Marko Tralić
U dijalogu primarno s kolažima, a zatim i s prekarnom zastavom od pidžama, video na apsurdan način prikazuje maštanje prekarne “kućne” intelektualne radnice, nevidljivo zaposlene bez satnice, kolega, radnog mjesta, staža, beneficija, bez konkretnog odnosa prema vlastitom tijelu upregnutom u proizvodnju nematerijalnih jedinica upitnog sadržaja. Suspendirane u stanju panike (svijesti o radikalnoj otuđenosti od okoline, od drugih ljudi i tijela), ruke pokušavaju na neadekvatnom alatu odsvirati staru himnu. Prizivaju podršku drugih ruku koje se, slijepe, samo mimoilaze ili sudaraju na tastaturi.
