Ivica Malčić - Ten Years After

Opet tih 100 Malčića!
 
“Mora da je strašna gnjavaža u životu / Mora da je grozna gnjavaža u životu / Mora da je jeziva gnjavaža u životu / Doživjeti stotu, doživjeti stotu.” Za bend Bijelo Dugme bilo je to tako što se tiče godina. Za slikara Ivicu Malčića ne znamo želi li doživjeti stotu, no doživjeti da naslika bar sto slika svake godine za njega je nužnost. Tih sto slika čine jedan narativ i neraskidivu cjelinu koja se kao takva izlaže samo jednom godišnje. Potentan autor! Vlastitu potentnosti tematizira i on sam, koristeći često na slikama autoportret kojeg naziva “zločesti slikar” a prikazuje ga kao lik s penisom u erekciji i  s dva kista u rukama. U hrvatskom riječ “potentan” znači onaj “koji je sposoban za izvršenje čega; moćan, snažan / razg. spolno sposoban” (http://hjp.novi-liber.hr/). Značenje pak dolazi od latinske riječi potens što je prijevod grčkog dynamis, mnogo sadržajnijeg oblika koji se prevodi kao: tjelesna snaga, sila, vlast, jakost, moć, mogućnost, sposobnost, vještina, darovitost, čudo, utjecaj, valjanost, djelovanje, vrijednost (Stjepan Senc: Grčko-Hrvatski rječnik za škole, Zagreb, 1910.). Ne ulazeći zašto je spomenuti motiv slikara “zločest”, jer nas to baca u teoriju psihoanalize, Lacanovu razliku između falusa kao simboličke i imaginarne funkcije, nasuprot anatomskom spolnom organu penisu te temama simboličkog objekta, označitelja, kastracije, želje Drugog itd., zadržat ćemo se na potentnosti koju možemo povezati s nekolicinom značenja riječi dynamis. Malčić ima snagu, ne samo da drži kistove i uzdignut falus (jer koliko mu je dugo u tom položaju na slikama, sigurno nije jednostavno!), već da biva kroz umjetnost i da ju integrira u življenje.  Nadalje, ima vještinu, djeluje, što mu daje ili će mu dati razne vrste moći (iako već sada ima tri uzdignuta objekta!) i na posljetku možda nastane i neko čudo… O takvoj potentnosti govorimo, a ne potentnosti penisa.
 
No, što znači naslikati stotinu slika godišnje? Kao što Nick Cave ima radno vrijeme unutar kojega piše pjesme,  tako ga ima i Ivica Malčić koji svaki dan slika. Sitan je broj umjetnika koji kod nas imaju takvu radnu disciplinu (no ona nije svima ni potrebna). Rezultat toga je da gotovo svaki dan napravi jednu sliku. Međutim,  to nije samo stvar discipline,  već je to koncept (lat. conceptio ≃ concipere: zahvatiti; začeti (dijete); shvaćati, osjećati) ili, preciznije, način na koji se ostvaruje Malčićeva umjetnost i njegova osebujnost. Ona se ne ostvaruje pukim slikanjem, već perpetuiranjem rada koji postaje sastavni dio konstantne umjetničke produkcije te stavljanjem u poredak, aranžiranjem, usustavljenjem i praćenjem tog sustava. Čega je to sustav? Slika, procesa, radnih navika, no najvažnije, proizvođenja vlastitog života. To je ta nužnost, ne dosljednost, koja postoji u Malčiću, nužnost da postoji kroz umjetnost. Tu mu se otvaraju dvije mogućnosti. Ili da pati zbog toga što je rob rada/umjetnosti/života jer je neprestano u procesu ostvarivanja kojega nije moguće dovršiti  s obzirom da je u ustrojstvu njegovoga umjetničkog sustava da nema završetka već svake godine treba napraviti 100 slika. Ili može u tome uživati. On čini se ima kapaciteta za ovo drugo.
 
Ne samo da uživa pa se ne može odvojiti ni od platna ni od prikazivanja sebe na platnima kroz autoportrete. Osim “zločestog slikara” tu su “skaut” i “vojnik trubač”: “Na četvrtoj godini ALU, kada sam počeo slikati ulja, krenuo sam s ciklusom zeleni slikar, koji je proizišao iz autoportreta u zelenoj radnoj košulji. Tako sam stvorio lik zelenog, neiskusnog slikara. Nakon toga prodao sam neke slike pa sam se slikao u bundi kao bogati slikar, ne bih li time prizvao stvarno bogatstvo. Uvijek sam se povodio za svojim stvarnim životom. Poslije sam autoportrete počeo zamjenjivati svojevrsnim likovima glasnogovornicima kao što je figurica zločestog slikara s dvama kistovima i penisom u erekciji, zatim lik skauta štreberčića koji ipak zna što je dobro, a što ne u umjetnosti, ili pak lik vojnika umjetnosti koji trubeći objavljuje novi broj naslikanih slika te poručuje: još sam živ, slikam i uživam u tome.” (Intervju vodio Vanja Babić, Vijenac 476).
 
Proces dokumentiranja kako kaže, njegovog stvarnog života, počinje prije slikanja, na bilješkama koje vodi na papirićima (koji također zaslužuju zasebno izlaganje). To je doista gomila zabilješki koje mu padaju na pamet, citati koje nalazi u knjigama koje čita o rock glazbi i umjetnosti ili misli vezane uz milovanja i udare svakodnevice. Sve je zapisano običnom olovkom, a kada pojedina od tih sintagmi ili rečenica završi na slici zaokruži ju kako bi znao da je iskorištena.
 
Likovima i tekstom na slikama Malčić izražava vlastita stanja zanesenosti, malodušnosti, uzbuđenja, nesigurnosti, krize te dvojbe, želje i težnje, uporno ih ponavljajući u različitim oblicima. U Galeriji VN to čini kroz novu stoticu koja se sastoji od tri ciklusa: osmrtnice slikarstvu i umjetnosti, ciklus s cijenama i ciklus novinski papir (kome trebaju stare novine, kome treba moja umjetnost, kome treba umjetnost uopće?). “Ja sramotim svoju obitelj”, napisao je na sliku s patuljkom, dok na drugoj tvrdi: “Ja sam slikar volonter”. Aludirajući na nedavni skandal s Nadanom Vidoševićem čitamo: “Operite novac poreznih obveznika slikama Malčić”. Drugdje kaže: “Nema me u kolekciji Sanadera”, a umjesto bio-nešpricanih jabuka on nudi “Nešpricanu umjetnost”. Na više slika nalazimo leđa, to su leđa koja on podmeće za umjetnost. Za svoju umjetnost kaže da je “Umjetnost tihe vode”, zatim slika Hitlera, jer je bio slikar, pa Lenjina tj. komunizam, Miki Mausa, stavlja na slike cijene izrezane iz novina (novine inače čine podloge njegovih slika i često su kompozicijski dio). Umjetnost, vladajuće ideologije, ekonomski sustavi, sve što ga okružuje, a dodiruje njegovo postojanje, sve to prelazi preko Malčićevih slika i on ima zadatak da o njima neprestano progovara kao i vlastitoj poziciji slikara, egzistenciji i njezinim traumama koje se primjerice pojavljuju u obliku školske ploče kao metafore za nemili rad u školi. “Jednog dana vozit ću jaguar” ostvarit će se samo ukoliko pronađe naftaša kojeg je već zamislio na jednoj slici. No, što god se desilo po tom pitanju, njegov trubač sa slika uvijek će širiti dobre vibracije, a Malčić će i dalje biti duhovit, autoironičan, dosljedan i opsesivno se pridržavati svog dnevnog slikarskog tempa.
 
U njegovom sistemu, brojanje ne smije izostati pa Malčić svaku sliku pedantno numerira. Prva oznaka na pozadini slike uključuje kraticu ateljea i redni broj slike iz tog ateljea. (Brojevi slika po ateljeima se pojavljuju i na njegovima slikama kao produkcijski vremeplov koji se mijenja kako raste slikarev fond.) Ispod se nalazi drugi broj – datum kada je slika naslikana i dodatni datum ukoliko je dorađivana. Treći broj je OIB koji je počeo brojati od 30.11.1991. kada je počeo slikati na dasci i ulju. Spomenuvši podlogu – ono što je počelo iz besparice pretvorilo se u dio identiteta (a ima i prijatelja stolara pa je opskrbljen podlogama za slike). Format: Malčićeve “stotice” nisu velika “platna”, zbog čega se dakako ne bi moglo ustvrditi da ne može biti veliki slikar, već je naprosto sklon malim formatima. Malo vremena za mali format – to mu je vremensko-prostorna mjera. Nema se on vremena zamarati nebitnim. Slika treba biti gotova u nekoliko sati – u razdoblju između jednog doručka i ručka! I to je to. Stoga je brzina važan faktor kod nastajanja. Nema uljepšavanja, rijetko nešto dodaje, evantualno kada završi iduća faza, faza promatranja slike. Mogli bi kazati da je “čovjek od gomile slika i brzog poteza”.
 
Je li nam ili hoće li nam dosaditi taj Malčić sa svojim izložbama-stoticama? Koliko je aktualan, koja je njegova pozicija unutar suvremene hrvatske umjetnosti i konteksta u kojem stvara? Prvo ćemo ustvrditi: svakom stoticom Malčić učvršćuje identitet svojeg koncepta što znači i svoj vlastiti identitet. Pa kada kažemo: “Opet tih 100 Malčića!”, ne prevrćemo očima misleći: “Jao, neću valjda ponovo gledati još jedu hrpu Malčićevih slika!”, nego očekujemo da se taj “opet” opetuje sve dok Malčić postoji. A odgovorit ćemo i općenito: ponavljanje je oblik promijene, rekao je netko, a umjetnost je jedno od mjesta gdje se to može ostvarivati i nekoga nekako u tom događanju i dohvatiti. A o umjetnosti kao mjestu događanja, mjestu onog aktualnog, možemo procjenjivati na osnovu toga kako umjetnički rad to sadašnje (interno tj. intimno ili vanjsko tj. javno) aktualizira, bilo da koristi uvijek novo ili već viđeno ili da nam dosađuje… Metodologije su razne i možemo ih staviti na raspravu, no učinak mora postojati.
 

Ivica Malčić rođen je u Zagrebu 1964. godine. Diplomirao na ALU Zagreb u klasi prof. M. Šuteja 1996. godine.Od 1998. do 2002. godine intenzivno izlaže u Zagrebu svake godine 100 slika. Do sada je imao 19 samostalnih i mnogo više skupnih izložbi. Živi i svakodnevno slika u Zagrebu.

malcicivica@gmail.com