Ana Mihalić: Tu i tamo

Nekoliko mjeseci prije ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju, na korak bliže šengenskoj zoni slobodnog kretanja roba i ljudi, u domaćim se medijima pojavila priča o mladiću Waleu Shonyikiu Princu, azilantu koji je rodnu Nigeriju napustio uslijed obiteljske tragedije uzrokovane vjerskim i etničkim sukobima. Kao i u mnogim drugim pričama tražitelja azila, Hrvatska se tu našla kao predziđe Tvrđave Evrope, zemlja koja graniči s Italijom i toliko joj sliči da bi se gotovo s njom mogla zamijeniti (kao u nedavnom, često citiranom napisu iz Huffington Posta o Hrvatskoj kao Italiji ali bez glamura i visokih cijena). To je posebno točno osvijestimo li je, iz migrantske pozicije, kao mjesto u kojemu trgovci ljudima uzimaju stotine eura za fiktivnu vožnju taksijem do nepostojeće talijanske kopnene granice. Gotovo u  isto vrijeme u suradnji s Waleom mlada fotografkinja Ana Mihalić otpočinje svoje istraživanje konstrukcije identiteta, vlastitog i tuđeg, te pozicije i izgradnje Drugosti, kao zrcalne slike koja se u lakanovskom poimanju komunikacije vraća od primatelja ka pošiljatelju. To čini kroz paralelnu prezentaciju njegove svakodnevice  i subjektivne naracije o njegovu životu prije stupanja na brod koji će, prema redovnom ili izvanrednom redu plovidbe krijumčara ljudima, skrenuti prema Splitu.

U režiranim fotografijama koje, u autentičnom zagrebačkom ambijentu, predstavljaju Princovu dnevnu rutinu, strpljivo komponirani i razrađeni kadrovi prenose kulturološki sraz: bilo da je riječ o tradicionalnim natikačama neprimjerenim čak za kućnu uporabu u hladnoj kontinetnalnoj klimi, ili o „zdravoj“ hrani koja mu je proslijeđena u paketu pomoći. Fotografija iz kupaonice u tom je nizu osobito zanimljiva, ne samo zbog okoliša iz kojeg se može lako zaključiti ne samo gdje se nalazi stan već i kada je bio adaptiran za iznajmljivanje, već  prije svega zbog geste nanošenja sapunice na lice kojom, junak koji je na svoje odredište, poput mnogih drugih, pristigao bez papira, kroz naizgled komičnu gestu preuzima ulogu u izgradnji i posredovanju vlastita identiteta u novoj zemlji. Gesta je to kojom se ironizira predodžba Afrikanaca (sjetimo se samo poznatih i visokoestetiziranih fotografija plemena Nuba Leni Riefenstahl) viđena usko u plemenskom kontekstu, iz putopisno-reportažnih vizura, ali i inverzija popularne figure devetnaestostoljetnog američkog kazališta, tzv.  blackface, kojim su bijeli komičari privremeno preuzimali identitet Afroamerikanaca. Ostale fotografije prate Princa na tadašnjem radnom mjestu, u druženju sa ostalim azilantima, i gotovo da prizivaju  neka sretnija vremena svakodnevice studenata iz afričkih zemalja koji su do  početka devedesetih bili daleko prisutniji na hrvatskim sveučilištima. S druge strane, neke od fotografija koje ga prikazuju u dokolici, poput onih snimljenih na omiljenom izletištu na rijeci Mrežnici, u svojoj se inscenaciji približavaju granici sugestije fizičke ugroze.

Tome su paralelne nadrealne, subjektivne fotografije pomoću kojih Ana Mihalić interpretira Waleov svijet, posredovan njegovim svjedočanstvima i sjećanjima: bilo da je riječ o obiteljskoj tabu kraljevskoj nošnji, o dimu iz kojeg mu je šaman predvidio iznimnu sudbinu, ili jedinoj riječi koju su mu nedobronamjerni posrednici u njegovom putu ka evropskim granicama ponavljali: fulus (novac na arapskom). Tako se iza pseudotradicionalne životinjske odore u nespektakularnom panonskom pejzažu progovara    o zajedničkoj tradiciji tjeranja zlih duhova pod zaklonom životinjskih maski, a svjetleća ljudska figura – rekli bismo kalup – evocira događaj iz obiteljske povijesti. Waleov otac svojplemenitaški položaj lovca i ratnika ima upisan u vlastito tijelo: to su tri strijele koje će, propuštene kroz filtere sinovljeve naracije i projekcije njegove sugovornice, postati svjetlećim zrakama u androginom tijelu položenom u šumi. Tumačeći svog sugovornika, Ana otvoreno koristi ne samo lokalni krajolik, već i način vizualnog kodiranja poruka, otvarajući na taj način i prostor za govor i tumačenje neke treće osobe. Simbolički se sustav usvaja ne samo putem jezika, nego i jezikom samim: zato će svi integracijski programi ustrajati na učenju jezika zemlje primatelja. Kako bi se, barem privremeno, izmaknulo kolonijalno posredovanje engleskog jezika, i kako bi se Princu dala pripadajuća mu uloga tumača autoričinih fotografija, pridruženo im je njegovo svjedočanstvo na materinjem i nedavno usvojenom hrvatskom jeziku.

Pozivajući se na Gayatri Chakraworthy Spivak,  Ana Mihalić ističe kako podčinjeni, subalterni - a tražitelji azila ili azilanti to svakako jesu - nemaju nikakve moći po pitanju vlastite  re-prezentacije. Uz veliki obzir prema junaku svoje priče, čije se prisustvo kao ravnopravnog sugovornika daje naslutiti, autorica ne otvara samo pitanja nove kategorije Drugih, koja se u Hrvatskoj ulaskom u evropsku obitelj nudi umjesto dosadašnjih susjeda i Ustavom pobrojanih nacionalnih manjina, već i mnogostrukosti identiteta, s naglaskom na njihove postkolonijalne i migrantske inačice. Prisjetimo li se da su, i prije dvadesetak godina, ljudi iz ovih krajeva odlazili, i to ne iz ekonomskih razloga kao danas, nego potaknuti događajima sličim onima koji su zadesili Walea Shonyikiu Princa, prepoznavanje Drugoga kao mjesta formiranja Jastva u ovom slučaju neće ostati na razini polurazumljive fraze ili patronizirajućeg suživljavanja.


Ana Mihalić

Rođena 1987. u Zagrebu. Završila Dodiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Apsolventica je diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je na nekoliko radionica iz snimanja i fotografije pod vodstvom renomiranih umjetnika. Nekoliko serija fotografija uvršteno joj je u stalni fundus Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt. Sudjelovala je u više grupnih izložbi, a imala je i šest samostalnih.