Igor Čabraja i Mario Čaušić: Refleksije

Izložba Refleksije u formi dijaloga predstavlja ostvarenja dvojice umjetnika koji dijele srodna uporišta − obojica su po vokaciji grafičari, a opuse im obilježava korištenje klasičnih grafičkih tehnika i istraživanje širokog dijapazona mogućnosti koje proizlaze iz kontinuiranog vizualnog seciranja odabranog motiva i njegova transponiranja u različitim serijama. Iako ostaju vjerni métieru i tradicionalnim grafičkim tehnikama (Čabraja ponajprije dubokom, a Čaušić podjednako dubokom i visokom tisku), svojim projektima redovito pokazuju u kolikoj mjeri umjetnost multioriginala može biti poticajno polje vizualnih istraživanja i propitivanja.
 
Igor Čabraja (1976.) u recentnim radovima na sižejnom planu uvodi motiv planinskih vrhova koji mu postaju okosnicom za istraživanje optičkih mogućnosti grafičkog medija. Pri tome koristi gotove motive preuzete s fotografija (poput prepoznatljivih obrisa Mount Everesta) s kojima se poigrava u fazi digitalne obrade slike kako bi postigao željene vizualne efekte koje će zatim transferirati na matricu i uz doradu otisnuti na klasičan način. U poliptihu Bez naziva (Interferencije 2, 2013.) izvedenom u tehnici akvatinte Čabraja primjenjuje montažni princip i vizualnu migraciju oblika na razini serije, odnosno manipulira s brojnim matricama u domeni pojedinačnih grafičkih otisaka koje zatim spaja u cjelinu. Vertikalnim pomakom jednog reda u pojedinačnim otiscima poliptiha postiže horizontalnu i lančanu progresiju / rotaciju motiva dovedenog do stupnja neprepoznatljivosti, te uz istraživanje ritma uvodi i kategoriju vremena kao sastavni dio rada. U najnovijem ciklusu akvatinta Refleksije (2014.) odmiče se od mozaičke strukture i aditivnog principa u građenju slike karakterističnog za ranije serije i počinje istraživati translaciju motiva i njihovo simetrično razvijanje u različitim smjerovima. Pri tome Čabraja u procesu digitalne transformacije odabranog motiva, njegova transferiranja na matricu, jetkanja, dorade ploče i otiskivanja postiže kaleidografski spektar vizualnih mogućnosti koje osciliraju na horizontu prepoznatljivosti i neprepoznatljivosti, odnosno rezultiraju začudnim  i skladnim oblicima bogate i vibrantne strukture.
 
Motiv eksplozije kontinuirano se pojavljuje u opusu Marija Čaušića (1972.) od 2006. godine kada u grafički medij počinje prevoditi prepoznatljive povijesne snimke različitih eksplozija. U radovima Art is Beautiful i No Commercial Value (oba 2011.) Čaušić izvodi monumentalne kompozicije u čijoj se osnovi nalazi grafički princip. Umjetnik žigom (matricom) sa spomenutim natpisima na mozaičkoj strukturi papira gradi motiv eksplozije poigravajući se pri tome na sižejnoj, semantičkoj i tehničkoj razini. Rad se na prvoj razini rastvara kao prikaz vizualnih efekata eksplozije, dok bliži pogled otkriva da je ručno rađena struktura sastavljena od natpisa koji potiču na kritičko promišljanje i redefiniraju rad u cjelini. Ciklus gravura Minijature (2013.) nastavlja se na umjetnikove ranije monumentalne, višemetarske instalacije s prikazima eksplozija (Untitled, 2006., Mjesto, 2007.). Međutim, Čaušić promjenom dimenzija rada i načina njegova percipiranja provocira pasivno i medijski izbombardirano gledateljevo oko i sili ga da se kroz intimni ritual gledanja pod povećalom suoči s grafičkim otiscima i prikazanim motivima. Minuciozan karakter radova pokazuje poštovanje prema starim majstorima pročitanima kroz suvremeni rakurs, a motivi se rastvaraju u kompleksnim linijskim mrežama i u malom formatu demonstriraju širok raspon optičkih efekata.
 
Refleksije se osim na razini pojedinačnih opusa, istraživačkih interesa i razvoja teme kroz više ciklusa manifestiraju i u dijalogu dvojice autora koji vješto spajaju suvremenu tehnologiju i tradicionalne, klasične grafičke tehnike te označavaju inovativne pozicije u kontekstu suvremene hrvatske grafičke scene.