Predrag Pavić: Šiljenje u kut

"Man is an animal that diddles, and there is no animal that diddles but man ... A crow thieves; a fox cheats; a weasel outwits; a man diddles. To diddle is his destiny."  
Pripremajući izložbu u galeriji Vladimir Nazor, Predrag Pavić našao se u poziciji sličnoj Buridanovu magarcu, onom koji se, jednako gladan koliko i žedan, nalazi točno na pola puta između plasta sijena i posude s vodom, a ako pretpostavimo da će magarac uvijek ići prvo onome što mu je bliže, nužan je zaključak da će, u konačnici, umrijeti od gladi i žeđi jer neće moći donijeti racionalnu odluku kamo prvo da krene. Neodlučnost je ono čime je Šiljenje u kut prožeto. Sam proces trajao je dugo i autor mu se kroz par godina vraćao, a tijekom par godina se štošta izmijenilo, pa je tako i tvornica koja je proizvela materijal od kojeg se rad sastoji, propala. Ovaj, u potpunosti apsurdan čin, najjednostavnije možemo opisati kao stvaranje otpadaka od štapića mirišljave cedrovine, nabijenih simboličkim značenjem samog predmeta olovke koje u našiljenom obliku stvaraju stog šiljevine u kutu galerije, dok video prikazuje autora kako šilji olovke sve dok ga ta hrpa u potpunosti ne prekrije.

Šiljenje u kut možemo promatrati kao proces odgađanja, s naglaskom na pripremnim radnjama, onaj moment kad ispred umjetnika postoji tek praznina koju nekako treba ispuniti, pa makar istom tom prazninom. Sjećam se kako mi je Predrag jednom prepričavao radni proces svojeg prijatelja: "Dujmušić je, recimo, kralj odgađanja. Došao bi u radni prostor, pa se malo ogledao oko sebe i pospremao, složio bi kutak u kojem će započeti nešto, pa bi sjeo, zapalio i razmislio, pa bi onda opet malo presložio stvari, ulaštio drške kistova kako bi se potom opet našao na stolici zureći u ništa; na kraju bi uzeo gitaru i počeo svirati. I tako bi se odvijao jedan slikarski proces bez da se i umoči kist. Paradoksalna je to situacija iza koje se skriva duboko poštovanje i svijest o onome čime se kao umjetnici bavimo." Ovakve pripremne radnje u Šiljenju u kut predimenzionirane i dovedene do apsurda, evociraju Camusovog Sizifa.  Camus je smatrao kako je ljudsko postojanje apsurdno jer život nema konačnog smisla, dok je jaz između onog što čovjek želi i onog što može, nepremostiv. Na sličan način je i umjetnik, razapet između onog što želi i onog što može.

Metaforičku smrt autora koji je nestao pod šiljevinom, u ovom slučaju, ne treba iščitavati u barthesovskom smislu. Upravo suprotno, uništenjem vlastitog ega,  autor postaje življim nego ikada, zajedno sa svojim razmišljanjima, strahovima, dvojbama i neodlučnostima. Šiljenje u kut možemo tumačiti i kao metanaraciju - pripovijedajući nam o procesu onoga što je tek u nastanku, on nam istovremeno govori o nastajanju i o uništavanju;  a samo uništavanje olovaka koje je u hrvatskoj stvarnosti vjerojatno bilo pametnije prodati, možemo, pak, shvatiti i kao svojevrstan čin katarze, oslobođenja od opterećenosti uzrokovane sviješću o konstantnom panoptičkom promatranju kojem je, kao umjetnik, izložen, kao i strahu od pogreške, koji ga zbog toga paralizira.  Podsjeća me ta paraliza, na pripovjedača iz Calvinova Dvorca ukrštenih sudbina, koji, našavši se u dvorcu, u kojem je sreo likove iz davno ispričanih priča, htjede ispričati svoju priču, no shvati da je, kao i svi ostali likovi, ostao bez riječi.

I baš poput nijemog pripovjedača, koji, u nedostatku riječi, uz pomoć tarot karata, pripovijeda stare priče u potrazi za svojom vlastitom te, na kraju, shvaća da mu preostaje jedino uloga Opsjenara koji po stolu razmješta i povezuje određene figure stvarajući iluziju, a sve kako bi odvratio pozornost od propasti, tako i Predrag preuzima na sebe ulogu opsjenara koji, poput alkemičara od jedne materije - olovaka, stvara jednu sasvim novu tvorevinu koja, doduše ne čini dvorac od karata, ali tvori jednako tako delikatnu i krhku kulu od šiljevine.  Pogledamo li tu "kulu" iskosa, krajičkom oka, a  E. A.  Poe je govorio kako se na taj način mogu najbolje vidjeti stvari, dok "nepotrebnim udubljivanjem zbunjujemo i oslabljujemo misao", ona postaje iskričavom, lelujavom i prozračnom, gotovo bajkovitom. Ovaj pogled iskosa moguć je jedino unutar zidova galerije koja omogućava opsjenaru da izvede trik pretvaranja šiljevine, odnosno, otpadaka u nešto zavodljivo. Izlaganje otpadaka u galerijama nije ništa novo, no ovdje se ne radi o readymadeu,  prije bismo mogli reći kako je umjetnik svoj readymade "uništio" dugotrajnim procesom šiljenja, i gotovo je svejedno hoće li našiljiti trideset ili tristo tisuća olovaka. Ono što je ovdje važno sam je proces stvaranja ili uništenja jedne materije kako bi se stvorila neka druga, a upravo taj moment uzajamnog prožimanja uništavanja i stvaranja predstavlja paradoks gotovo faustovskog karaktera. "Alkemičar je onaj tko u nastojanju da postigne razmjenu materije, pokušava svoju dušu učiniti nepromjenjivom i čistom poput zlata; no uzmimo u obzir jednog doktora Fausta koji izokreće alkemičarsko pravilo, učinivši dušu predmetom razmjene, u nadi da će priroda postati neiskvarena, te da više neće biti potrebno tražiti zlato jer će svi elementi biti jednako dragocjeni; svijet je od zlata i zlato je svijet."^[1] Logiku u ovom radu mogli bismo nazvati logikom apsurda, za koju Theophile Gautier kaže da je smiješno u svojem ekstremnom obliku. No, humor u Šiljenju u kut ne proizlazi samo iz apsurda, on proizlazi i iz ideje o mehanizaciji ljudskog tijela koje, poput kakvog stroja, bez prestanka šilji olovke, sve dok ga šiljevina u potpunosti ne poništi. Komično je, "ono po čemu je čovjek nalik na neku stvar, onaj oblik ljudskog zbivanja koji svojom izuzetnom krutošću oponaša najobičniji mehanizam, automatizam, ukratko - kretanje bez života" .^[2] Upravo taj privid kretanja bez života, odnosno, u ovom slučaju, šiljenja bez života, daje ovom radu  humornu dimenziju, dok autor, kao da nam kaže, da ga baš i ne trebamo odviše ozbiljno shvatiti.

Zbog toga, Predraga Pavića ne smijemo promatrati kao "pouzdanog pripovjedača", valja ga pogledati iskosa i u njemu prepoznati opsjenara koji se poigrava s promatračevom percepcijom stvarnosti, jer upravo ta uloga opsjenara, alkemičara i obmanjivača koji promatrača "povlači za nos", ona je koju Pavić dodjeljuje umjetniku -  on je Poeov "diddler" i Calvinov Opsjenar - majstor odvraćanja pažnje.
Mirna Rul