Iris Poljan: Na vlastiti račun

Iris Poljan, osim što prima i plaća račune kao i svi uhvaćeni u mrežu potrošačke zbilje, po njima veze različite oblike. Koncem našivena lica, geste, pokreti ruku i nogu, predmeti iz svakodnevice i mape javnih prometala rastvaraju pravilni raster brojeva i slova mašinski otisnutih prilikom neke kupnje. Račun je, prema Iris, zamrznuti potvrđeni trenutak kojeg, često nesvjesno, nosimo u novčaniku, torbi ili džepu. Račun sadrži sve potrebne informacije o našim potrošačkim potrebama, navikama i kretanju kroz vrijeme. (Iris je 03.05.2013. u 9 sati u studentskoj menzi na Ilici doručkovala sendvič, bananu, puding i sok. Doručak je platila 5,09 kn./ 25.01.2014. bila je na izložbi u Leopold Museumu u Beču/ 30.09.2014. kupila je knjigu u knjižari u Zagrebu) Činjenice sa računa potvrđuju zamrznuti trenutak u kojem su se dogodile, crtež koncem reflektira ideju proizašlu iz iščitavanja računa kao nekog dnevničkog fragmenta.  Preklapanjem tih elemenata Iris sugestivno nudi svoju privatnost, rekonstruira svoje kretanje u vremenu i prostoru: prikazivanjem tramvajskih i metro linija raznih gradova koje je posjetila ili interpretacijom nekih teže čitljivih, spontanih kretanja. Pitanje privatnosti (a i postojanja) razlaže se i u činjenici da su mnogi računi koje Iris koristi kao predložak za crtež usvojeni od njenih prijatelja i poznanika. Igra preklapanja ovdje postaje zamršenija – Iris nam podvaljuje kukavičje jaje; prisvaja iskustvo drugih, a zapečaćuje ga vlastitim.
Intencija da se od nečeg potrošnog poput računa (a simptomatičnog duhu vremena) načini umjetnički rad, može se usporediti sa težnjama pokreta Arte Povera. Prema M. Pistoletu umjetnički rad je zasnovan na gesti koja potvrduje da život donosi osjećaj neponovljivosti svakog trenutka. Radovi Iris Poljan inteligentna su igra u kojoj se preispituje odnos potrošnog (račun) i trajnog (crtež, osobna zabilješka), doživljenog i neponovljivog. Svaki njen rad je pečat jednog proživljenog trenutka, na kojem se gradi iskustvo. A ono se, kako se čini, stječe samo na vlastiti račun!
 
Razgovor na vlastiti račun
Forma – spontani intervju
(Razgovor Iris s Mirkom, Lukom Č., Lukom D., Irenom, Majzecom, Šimunom, Gazom i Silviem. Oni postavljaju pitanja na koja ja odgovaram.)
 
Mirko: Iris, zašto nikad ne kupuješ cipele?
Iris: Vidiš, na to nisam mislila...
Valjda mi ne trebaju, ali ih zato šivam!
Luka Č.: Da li računaš na posljedice računa?
Iris: Da, stalno. Trenutno se samo time bavim.
Mirko: Kaj misliš o PDV-u?
Iris: Definitivno mi se sviđa niža stopa PDV-a! Dobro je to da je odmah uračunat u cijenu da na to kasije ne moram misliti. Ne sviđa mi se kad sjedne na račun ili ugovor.
Gazo: Tko ti plaća račune?
Iris: Haha, trenutno najviše svi drugi pa tek onda ja.
Luka D.: Da li si ikad utajila porez?
Iris: Naravno, to ulazi u opis posla umjetnika.
Luka Č.: Gdje ti je račun za bicikl s Hrelića?
Iris: :/
Irena: Da li uspjevaš uštedjeti!? Jako si rastrošna. Vidi sve te račune!
Iris: Priznajem, ali štedim na zraku.
Majzec: Kak bi zgledalo da izdaš račun na umjetničko dijelo?
Mirko: Mjesec na pločniku, 2012.godina...
Iris: Dva komada. Ulje na platnu i zato je i dvaput skuplje! PDV 25%.
Majzec: Dva puta 10 000 kn!
Iris: Prodano!
Šimun: Računaš li ko umjetnica na penziju?
Iris: Penzija!? Gdje mi je penzija. Sretna sam kad mi sjedne plaća! Moj se žiro račun smije skupa sa mnom.
Silvio: Da li razmišljaš sašiti džemper od računa?
Iris: Ako se furam na Warhola jednom. Džemper od računa bio bi pandan  Campbell haljinama.