Gledanje slike

 

U performansu Gledanje slike nepomično stojim promatrajući izloženu sliku. Sebe koristim kao vrstu kiparskog materijala, odnosno živu instalaciju. Rad problematizira opsesivni karakter umjetnika, što iščitvam kao paradoks budući da je umjetnost težnja prema slobodi. Isto tako postavlja pitanje recepcije umjetničkog djela i raznih mistifikacija koje se često vežu uz umjetnost. (D.B.)

Performans traje od utorka do petka od 8 do 20 sati s nekoliko vremenskih pauza.
 
U petak, 13. 3. 2015. u 19 sati "Razgovori u Prozorima: pitanje publike" sudjeluju Dino Bićanić, umjetnik i Nada Beroš, muzejska savjetnica, voditeljica Odjela za pedagošku aktivnost MSU-a.

 

Gledanje slike višednevni je performans Dina Bićanića u kojemu autor promatra sliku pred sobom. Polazeći od romantičnog koncepta udivljenja umjetnošću, autor koristi vlastito tijelo kao umjetnički/kiparski materijal ne bi li kroz prostornu instalaciju koju oblikuje tematizirao istovremeno vlastitu opsjednutost, impliciranu ideju slobode i razne mistifikacije koje se vezuju uz umjetnost.

Jednostavni postav tijela ispred slike banalna je metafora, no isto tako to je prostorna prepreka, smetnja za pogled i prolaz posjetiteljima. U prostornom poretku stvorenom isprepletenim odnosom ljudi, predmeta, prostora, vremena, radnji i namjena, ova je živa instalacija zbunjujuće mjesto za posjetitelje, začudni efekt u poznatom okruženju. Autor izmješta temu iz zone intimne preokupacije u javni prostor te se iscrpljujući višednevni performans iščitava ne samo kao privatni obračun s umjetnošću kao profesijom i osobnom fascinacijom već kao javni istup u svrhu propitivanja udjela i značenja faktora unutar sistema umjetnosti. Pritom autor vrši nekoliko obrata. Kada problematizira recepciju umjetničkog djela reklo bi se da razmatra njegovu estesku dimenziju što odavna nije zahtjev u umjetnosti budući da je estetika prisutna u svim sferama života, dok suvremena umjetnost pokriva druge zadaće. Fascinirani promatrač pred umjetničkom slikom subjekt je estetskog pristupa dok je slika nepromijenjeni estetski objekt. U takvoj postavci gledatelj i autor jasno su odvojeni, a gledatelj je jedini akter. No u Bićanićevoj instalaciji gledatelj je udvojeni autorov lik, točnije: autor je gledatelj. I ne samo to, on je fizički dio umjetničkoga rada koji je promjenjiv, ovisan o specifičnosti prostora i publike kao i o usputnim i efemernim situacijama do kojih dolazi. Izložen tuđem pogledu i podložan interpretacijama, umjetnik u ulozi gledatelja kroz dvostruku medijaciju propituje poziciju publike u sistemu umjetnosti te prirodu veze između umjetničke proizvodnje i prezentacije koja se u instalaciji ispostavlja istovjetnom.

Na prvi pogled, performans uspostavlja kantovsku situaciju: pretpostavlja suverenoga genijalnog umjetnika čija slika izaziva bezuvjetno sviđanje u promatrača. Ustvari se radi o ironiji koja je jedna od Bićanićevih umjetničkih strategija. Promatrač je autor slike kojoj se divi. No on nastupa kao javna osoba, a ne genijalni umjetnik, kao što je i slika samo medij za posredovanje ideje o opsjednutosti umjetnošću o kojoj je i egzistencijalno ovisan. Tako je rad umjetnika još jedna tema koju iščitavamo. Zanimljivo je promotriti je iz perspektive dekonstrukcije figure autora nakon što je postavljena u već naznačenom kantovskom obrascu. Jedino izloženo materijalno umjetničko djelo - slika - nema samostalnu važnost. Premještajući se s pozicije umjetnika na onu promatrača, sam joj autor odriče vrijednost autorskog djela. Ona tako može biti jedna u nizu općeprisvojenih slika i tekstova suvremene kulture koji bez integriteta kolaju masovnim medijima, primjerice Internetom, potpadajući pod korporativnu kontrolu i manipulaciju. O tome govori Boris Groys u knjizi Going Public zaključujući da su umjetnici otuđeni od svog proizvoda baš kao i svaki drugi radnik suvremenih proizvodnih procesa. Foucault upozorava da je nusprodukt otuđenog rada otuđeno, instrumentalizirano tijelo radnika. Otuđeno umjetničko tijelo nastalo u umjetničkoj proizvodnji je ready-made. Doista, Dino Bićanić koristi svoje tijelo kao ready-made. On neprestano i iznova, svakodnevnim zauzimanjem iste pozicije tijela u prostoru prozvodi rad, ističući pritom politički potencijal umjetnosti i umjetnikovog djelovanja.

 

Irena Bekić

 

 

Dino Bićanić (1980., Bihać, BiH ) Diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimra Hraste 2007. godine. Izlagao je na samostalnim (Dino Bićanić i Vedran Perkov u Galeriji Alkatraz, Ljubljana,2014.; Galerija SC, Zagreb 2014.; Salon Galić, Split 2013., Pučko otvoreno učilište, Split 2008.) i skupnim izložbama (Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb 2014, Splitski salon 2007., 2009., 2013., Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2012., 2006., Dimenzije humora,Zagreb, Split, Pula,2012, Osijek 2011.)
Živi i radi u Hvaru.