Zrinka Barbarić - Servis

“Ako bi jednom riječju odgovarala na pitanje što me zanima u umjetnosti, rekla bi riječ predanost iako bi mi prvo na pamet pala patnja. To je ono što tražim i što me zanima; duboka, iskrena, stvarna i dosljedna, ona u kojoj samo neki pojedinac ima moć uživati” kaže  mlada umjetnica Zrinka Barbarić.  Predati se nečemu ili nekome, dati se, biti marljiv i požrtvovan, odan, vjeran ili privržen; biti sljubljen. Biti blisko i intimno povezan s radom način je umjetničkog proizvođenja mlade autorice Zrinke Barbarić. “[Z]anima [me] samo intimno i osobno. Ako se obraća masi ja ne čujem. Najviše me uzbuđuje kada otkrijem neki detalj koji nije serviran ‘na prvu’. To ne mora nužno biti dio rada, već i dio umjetnika, detalj iz njegovog života. Razdvajati rad i umjetnika mi je nezamislivo.” Prisnost i intimnost u pristupu radu otkriva se kod nje u vidu slojevite povezanosti fizičkog prostora u kojem radi i ujedno živi, te flore i faune koja ju okružuje, što pokazuje i Servis, instalacija koju izlaže u Galeriji VN.
 
Material za svoj rad umjetnica prikuplja iz vlastitog vrta ili nalazi kao objekte koji su doslovno došli ili doletjeli do nje. Riječ je o uginulim pticama i insektima koje pronalazi ispred i u svome studiju jednim dijelom otvorenim velikom staklenom stijenom. Zrinka Barbarić ne samo da je sljubljena s materijalima već i njih same sljubljuje u procesu koji započinje razradom recepta za pojedinu mješavinu koja je polazište njezinih radova. U svom posljednjem projektu radi dvanaest zasebnih smjesa, načinjenih od mljevenih elemenata, u kojima je mrtva ptica glavni sastojak i temeljni motiv izložbe, s dodatkom papira i tutakala kao baze. Prva smjesa: mrtva ptica; druga: latice maslačka i jedna mrtva ptica; treća: ptica, tučci perunike i žuti leptiri; četvrta: dvadeset i osam osa, dva osinjaka, ptica; peta: jedna mrtva ptica, deset kukaca zlatara (lat. Cetonia aurata); šesta: ptica, dvadesešest maslačaka; sedma: šezdesetšestnarančastih leptira, jedna ptica, žuto cvijeće; osma: ptica i tučci tratinčica; deveta: četiri leptira, jedna ptica, trideset narcisa; deseta: pet crnih leptira, jedna crna ptica i hrpa crnih mrava; jedanaesta: perje jedne ptice (ukradena iz skladišta pa je ostalo samo nekoliko pera), svadesetosam muha, dvadesetosam bisera i posteljica od divlje djeteline (lat. Trifolium nigrescens); dvanaesta: ptica (crvendać) i ljubice. Iz navedenih mješavina umjetnica izrađuje isti broj skulptura-šalica za čaj, replika već postojećih, i štiti ih smolom od mimoze ili trešnje.
 
Postoji vrlo osobita vrsta japanske grnčarije – hagi – koja je ujedno i jedan od najcjenjenijih vrsti japanske keramike za čaj. Pri prvoj upotrebi hagija zbog poroznosti gline od koje se izrađuje kao i tradicionalnih pukotina u glazuri šalica pušta tekućinu. Posjedovati šalicu koja curi doima se apsurdno, no njezino svojstvo za veliku apsorpcije tekućine, zbog čega se čaj koji se u njoj nalazi stopi s materijom šalice te ne pijete puki čaj već pijete šalicu i čaj, jedan je od najčarobnijih trenutaka za čajne hedoniste. Osjetiti blagi okus gline i vrhunskog čaja dovodi do umirujućeg blagostanja – a to nije malo za očekivati od puke šalice čaja!⁽¹⁾
 
Posuda i čaj pri upotrijebi hagi šalice postaju nerazdvojiva cjelina, a kao što hagi ostvaruje svoje potencijale kao spoj prirodnih elemenata (gline i čaja) tako su i šalice Zrinke Barbić, središnji dio rada u Galeriji VN, nastale objedinjenjem još neobičnijih organičkih elemenata. Umjetnica miješa svoje sastojke do neprepoznatljivosti. Njezini recepti su bizarni, ali oplemenjujući a ne destruktivni. Apstrahira bića u smjesu koju koristi kao materijal za izradu šalica za čaj, objekte koji udomljuju plemenitu tekućinu, i asocijacija su na nešto toplo, ugodu doma. Šalice koje je umjetnica izradila zadržavaju taj osjećaj topline, mekoće i blagosti. Iako se može doimati brutalnim, Zrinka Barbarić se upravo na spomenuti način povezuje s bićima koja je transformirala u usvoj umjetnički materijal pretvarajući smrt u novi oblik života procesom nalaženja i spajanja uginulih ptica s insektima, cvijećem ili biserima. Gotovo kao da ptice oplemenjuje, stvarajući posebnu vrstu njihove pohrane nakon prirodne smrti: kao umjetničkog rada u kojem je svaka od dvanaest šalica podignuta na piedestal, zaseban metalni postament, i obasjana usmjerenom svjetlošću.
 
Odluku o pravljenju upravo dvanest šalica umjetnica autorica povezuje s: “12 mjeseci, 12 sati dana i noći, 12 zvjezdanih znakova. Broj 12 je simbol univerzuma, dovršenosti, sklada, postojanja, često ga nalazimo u mitologiji i religiji (u grčkoj mitologiji Herodot navodi 12 bogova Olimpa, a Hesiod 12 Titana, Isus je oko sebe okupio 12 apostola). Element s rednim brojem 12 je ugljik, a na njegovim molekularnim lancima temelji se čovjek i sav život. Ipak, sve to nije razlog zašto sam odabrala taj broj, već to što se u servisu nalazi 12 šalica. Prostost značenja ‘tucet’ naspram toga što je, npr. Isus umro na dvanaestoj postaji puta križa, jednaka je kontrastu oblika šalice naspram mučnog procesa mljevenja mrtve ptice i promišljanja o činu umiranja i raspadanja. Zgodna podudarnost je što su sve ptice uginule u razdoblju od 12 mjeseci.” Kako bi bilo razvidno od kojeg materijala su šalice napravljene, umjetnica u instalacju uključuje knjigu crteža koji pojašnjavaju sastojke šalica koju u izložbenom prostoru polaže na jastuk. Također, u pozadini šalica na postamenatima je tapeta s uzorkom ptičje lubanje na jastuku, a u javniom prostoru ispred galerije pušta zvučni zapis ptica koji je snimljen na istom mjestu gdje su ptice uginule.
 
Od produkcije do objekata, cjelokupan proces stvaranja rada Zrinke Barbarić obilježava romantičan pristup. Bez obzira na naizgled bizarne elemnte u radu, to je ciklus koji počinje od biološkog života da bi završio u umjetničkom, stvarajući sponu između raznih oblika bivanja: bivanje kao ptica, maslačak, itd. i bivanja kao umjetničkog predmeta – mjesta za refleksiju o bivanju i emocijama te odnosima koje stvara s područjem koje nastanjuje i bićima koja postoje u našem najužem životnom prostoru. Zrinka Barbarić se pokazuje kao kreator bez morbidnog, s naglaskom na toplinu spram života i oplemenjujuću preobrazbu. Ona prisvaja dijelove prirode i prerađuje ih bez nasilja te nastavlja njihovu transformaciju što proizlazi iz njezinog osjećaja povezanosti sa svojim staništem: “Iako će se većina ljudi poistovjetiti sa pticom zbog njene neobuzdane slobode, za mene je to osjećaj za domom. Ptice se iz godine u godinu nakon zima provedenih u toplim krajevima vraćaju uvijek na isto mjesto. Osjećaj pripadnosti nekom prostoru je ono što u velikoj mjeri prožima sve moje radove jer koristim samo materijale iz svog ‘staništa’. Zato bi rekla da su moje šalice biološki zapis doma ali i stranice osobnog dnevnika.”
 
A što je s patnjom, koju autorica spominje u citatu u kojem postoji ambivalentnost vezna uz predanost i patnju, te je prisutna i u ovome radu kroz odnos s mrtvim pticama i insektima, njihovo ugibanje, mljevenje posmrtnih ostataka i još mnoge druge ravni? Je li dio posvećenosti i sljubljenosti s vlastitim privatnim i intimnim bivanjem i drugima dio patnje? Riječ patnja dolazi od latinskog patior: trpjeti, izdržati, dopustiti. Je li riječ o tome da se povezanost izdrži ili dopusti u bilo kojem obliku postojanja ili se tendira postići ono što helenističke filozofske škole nazivaju ataraksija – osjećaj smirenosti i duševnog mira. Prepustimo interpretaciju patnje za buduće radove Zrinke Barbarić u kojima će se zasigurno razotkrivati u mnogolikostima i slojevitostima koje nam umjetnica podastire.
   
Zagreb, ožujak 2015.