Lav Paripović - Pčele i plohe

Tijekom 2012. i 2013. u razvijenom je svijetu zavladala panika zbog nestanka pčela medarica: najveći broj je nestao na industrijskim monokulturama prekrivenom američkom Srednjem Zapadu, a nestanak je primijećen i u nekim dijelovima Zapadne Evrope. Teorije zavjere i apokaliptične vizije budućnosti dobili su još jedno uporište: nestanak pčela, koje su čovječanstvo pratile stoljećima, dovest će do zastoja u poljoprivredi i do neravnoteže u ekosustavu, a možda i navješćuje katastrofu koja će biti, ako ne širih razmjera, onda barem brže vidljiva...Uskoro se pokazalo da je osjetljivi imunološki sustav pčela medarica u kombinaciji s globalnim tržištem meda zbog kojeg su im, umjesto odgovarajuće prihrane ponuđeni tek beskorisni surogati, uz neke prijenosne bolesti najodgovorniji za njihov nestanak. Prilagodljive kakve jesu, pčele su se počele vraćati i oprašivati polja, a aktivno zalaganje za njihov spas, povratak i bolje uvjete života i rada ušlo je i u umjetničke projekte koji su svoju svrhu nalazili u revitalizaciji lokalnih zajednica. Jedan od takvih je,  primjerice, projekta i fanzina, s uključenom distribucijom lokalnih pčelarskih proizvoda, posvećenog spašavanju pčela predstavljenom u sklopu programa Muzeja suvremene umjetnosti u Chicagu http://www.savethebeesworx.com/.
 
Fenomen urbanog pčelarstva postoji već više do desetljeća: zbog polja zasađenih monokulturama, nedostatka livada i cvjetne ispaše, te krčenja šuma, pčele su se iz nekad netaknute prirode preselile u gradove, u njihove održavane parkove, cvjetnjake i urbane vrtove. Do danas se već  nekoliko gradova, od New Yorka do Berlina, Pariza i Kopenhagena ponosi  proizvodnjom vlastita meda. Slučaj Zagreba, kao i ostalih hrvatskih gradova, nalazi se u procijepu legislative koja pčele smatra domaćim životinjama no ne dopušta njihovo držanje u naseljenim područjima. Pčele su, osim toga, proizvodnju umjetnosti podupirale materijalom – poput voska, uz koji se veže tehnika enkaustike, zatim od kojeg su oblikovane skulpture Medarda Rossa ili neki dizajnerski predmeti što ne koriste samo vosak već i izravno pčelinji rad. Ponekad to može biti i puka metafora roja,  ali i sama njegova prisutnost kao u recentnom radu Pierrea Hyughea na posljednjoj Documenti gdje se u instalaciji/biotopu unutar kaselskog parka, uz niz intervencija i posađenih otrovnih i halucinogenih biljaka našla i ženska figura s aktivnom košnicom umjesto glave.
 
Izložbom u Galeriji Vladimira Nazora, nedaleko od rubova zagrebačkog zelenog pojasa koji se s rubova Medvednice još uvijek spušta do samog središta grada, slikar Lav Paripović figuru pčele  (izvađenu iz roja i košnice) uvodi u suvremeni bestijarij zagrebačke ulične umjetnosti.  Životinjski lik, diskretan i skriven, upisuje na neugledne oronule i napukle zidove na  svojoj svakodevnoj ruti do ateljea. Umjetnički rad se time ne identificira samo s predanim i višesatnim skromnim pčelinjim radom, nego i doslovno sa prikupljanjem i preradom opažaja, senzacija i informacija iz vlastite okoline. S druge strane,  figurativna i privremena intervencija akrilom na koliko god neugledne, no ipak javne površine, poticaj je za mapiranje neke fiktivne, no možda i stvarne pčelinje rute.

Paripović akciju dokumentira i izlaže tako da u galerijski prostor unosi fotografije svojih intervencija, i supostavlja ih uz slike pčela izvedene na voskom prekrivenim drvenim pločama: u tehnici bliskoj enkaustici, drevnoj vještini koja je do današnjih dana sačuvala čuvene fajumske pogrebne portrete iz 3. stoljeća. Skromne i anonimne medarice zauzimaju tek malenu središnju površinu oslikane ploče, da bi se na ostatku površine kroz tople žućkaste slojeve voska u mekoj, ranjivoj taktilnosti presijavali topli nanosi boje, u rasponu od svijetlog okera do smećkastozelenih tonova. U postavu izložbe životinjski se lik i njegova pozadina razdvajaju: figura pčelice, animirana, projicira se na jutenom platnu prepariranom voskom.  Nasuprot, pozadina slika na drvenoj plohi živi svoj vlastiti život, sa rasponom u više od 176 tonova toplog spektra boja. Zaštićena i upisana u vosku, boja se doživljava kao opipljiva, kao materija u kojoj je moguće ostaviti barem privremeni trag. Osim što podsjeća na višestoljetni suživot medarica i ljudi, za vrijeme kojeg je i pčelinji doprinos što je osigurao materijal i tehniku ostao zabilježen u povijesti umjetnosti, Paripovićev rad ukazuje i na važnost osobnog djelovanja unutar i izvan samog roja – djelovanja koje navodi na ostavljanje makar i privremenog vizualnog traga ili na izravnu akciju i zagovor, da ne kažemo aktivizam.