Sanela Jahić: I Am Spening My Capital
Deleuzovsko poimanje stroja, mašine odnosi se na proces, ritam, pauzu. Stroj je tu da bi stvarao iluziju početka i kraja tijeka. Stroj transformira tijek koji bi inače bio nezaustavljiv, a tijek se jednako vezuje i uz subjekte i uz objekte koji su u tom smislu izjednačeni, pa je tako ljudsko tijelo zbir mašina poput usta koja otvaranjem i zatvaranjem rade pauzu u tijeku govorenja, unošenja hrane i sl.
Slovenska umjetnica Sanela Jahić proizvodi strojeve, no za razliku od utilitarnih strojeva koji su napravljeni s idejom olakšavanja nekog procesa ljudskog rada, Sanela izrađuje čudne antistrojeve – moćne metafore društvenog poretka. Radovi Sanele Jahić iako su konstruirani kao strojevi bave se u deleuzovskom smislu odnosima, relacijama. Odnosi kojima se bavi su oni spram svijeta, tijela i ekonomije. Izložba I am Spending my Capital bavi se primjerice odnosima unutar organizacije rada u suvremenom društvu. Sama umjetnica je o svom radu rekla: „Izložba se tako zove, jer je moja pozicija umjetnika (samozaposlena u kulturi) pozicija prekarnog radnika a i izložba se bavi radom. Osim toga moja produkcija se vrši na osnovu mog "kapitala", i financijski i u intelektualnom smislu.“
Rad najopćenitije predstavlja svrsishodnu djelatnost koja iziskuje određeni napor (mentalni ili mišićni) da bi se postigao određeni cilj. Razlikujemo slobodni rad i rad pod prisilom koji u nekom obliku postoji od pamtivijeka (robovlasništvo, kmetstvo, služenje u prošlosti pa do sweatshopova danas). U radu The Factory strojevi realiziraju surovi impersonalni diktat, sugerirajući svedenost na funkciju, dio produkcijskog procesa.Stroj se ovdje našao u međuprostoru i postao medijator klasnog podčinjavanja. Podređivanje s imperativom produktivnosti posreduje se putem stroja i vlasnik više nije izravno uključen. Iako radnik prividno nadzire stroj, situacija je upravo suprotna. Intervjuirajući jednu od radnica, nije uspjela obaviti razgovor do kraja, no uspjela je u svojoj namjeri da shvati i prikaže u kojoj je mjeri radnik podčinjen stroju. Ta se podčinjenost sastoji upravo u ritmu prekida tijeka procesa koji diktira stroj. Sasvim drukčiji odnos prema tom stroju ima vlasnik iz čijih uvjerljivih zanesenih riječi saznajemo da su strojevi za ubrzanje procesa rada odnosno profit učinili izuzetno mnogo.
U radu Friciton machine Sanela Jahić stvara antistroj koji se sastoji od pisaćeg stola, dvije knjige i mehanizma koji među knjigama vrši trenje. Knjige su Marxov Kapital i Smrt liberalne klase Chrisa Hedgesa. Dok jedna knjiga progovara o socijalnom drustvu, druga kasnija, pesimisticki govori o nestanku liberalne klase kao jednom od bedema socijalnog drustva.
Za ovaj rad umjetnica je realizirala zanimljiv i čudesan fenomen koji se veze upravo za knjige. Naime ako dvije knjige prolistamo tako da se listovi knjiga nađu zajedno jedni izmedju drugih, javlja se efekt vakuuma izmedju stranica papira i sila trenja odvajanje tih dviju knjiga čini praktički nemogućim. Sanela je napravila taj eksperiment i izmjerila snagu četvorice radnika koji su knjige pokušali odvojiti i sila odvajanja je iznosila 1200 Newtona, sto znači da je sila postupka odvajanja (rada) morala biti izuzetno snažna.
Stroj pričvršćen za stol upotrebljava upravo tu silu kako bi odvojila utopijski Marxov Kapital koji izmedju ostalog govori o dostojanstvu čovjeka i emancipiranom radu, te Hedgesov mračni prikaz liberalističkog društva koje je zatajilo. Pritom umjetnicu zanima odnos teorije i prakse i u metaforičkom i u doslovnom smislu.
Motiv rada Tempo tempo je metalna industrija u Škofjoj Loki, malenom slovenskom gradu u kojem i sama umjetnica živi. Baveći se analitički svojom neposrednom okolinom, i sebi i svojem gledateljstvu daje uvid u neposredne efekte automatizacije rada. U taj je rad uklopila i stare predindustrijske studije Franka Bunkera Gilbretha, pionira znanstvenog menadžmenta, koji je na neki način najavio robotizaciju društva propisujući pokrete pri radu koji bi kod radnika maksimalizirali efikasnost. Normiranje i standardizacija, toliko teška za ljudska bića, bila je prva projekcija industrijskog društva i obrata u proizvodnji. Tempo tempo daje na uvid i statistiku troška robota u odnosu na statistiku troška ljudskog rada. Modificirani metronom u sklopu rada, osim što metaforički prikazuje ritmički diktat rada, prenosi zvuk iz igre Tempo tempo koji izgovara radnik - emigrant. Iskra u metronomu baca svjetlo, što je dodatna asocijacija na Gilbrethovu analizu za koji je upotrebaljavao svjetlosne prstene kako bi mogao pratiti i analizirati kretnje radnika.
Sanela Jahic u isti je postav uklopila i malene naočale s modificiranom lećom koja, kao kod muha, multiplicira pogled na novac. Umjetnica stvara funkcionalni objekt koji je dan na korištenje posjetiteljima, a koji pokušava otjeloviti pomoću jednostavne metafore apstraktni proces stvaranja kapitala, u ovom slučaju umnožavanju kovanice od jednog eura. Usporedba s muhom možda i nije sasvim slučajna. Kao sto Kafka u svojoj pripovijetci Preobražaj tematizira čovjekovo postajanje zivotinjom doslovce pretvarajući svog glavnog lika u kukca, tako i Sanela Jahic jednostavnim zahvatom na naočalama pretvara svog posjetitelja također u kukca. Točnije polukukca jer je samo jedna leća na naočalama izmijenjena. Sanelin rad možda i nesvjesno progovara o tome kako nas gramziv, neutaživ pogled na novac - apstrakciju bez pozitivnog ili negativnog predznaka, koja je nastala kako bi olakšala razmjenu, pretvara u muhe.
Od početaka civilizacije, bilo da se radilo o faraonima ili cezarima, o monarhijama ili republikama, o autokracijama ili demokracijama, jedna se stvar nije promijenila do danas, a to je činjenica da je u rukama izuzetno malog postotka ljudi koncentrirana velika količina vlasništva, dok je većina ljudi u podčinjenom položaju ovakvog ili onakvog prisilnog rada. Sanelini radovi izloženi na izložbi u Galeriji VN bave se teorijom i praksom kapitalističke društvene organizacije s postindustrijskim ulaznim parametrima. Ono sto je pritom zanimljivo je dizajn same izložbe koji ima retro atmosferu. Stol u Friction machine je starinski, naočale oblikom podsjecaju na modu s pocetka stoljeća, a video u ugrađen u insdustrijski ali isto pomalo patiniran okvir. Dizjan evocira tjeskobu, a kontrast izmedju izgleda i teme doprinosi ozbiljnosti pitanja koje u stvari i nije novo. Saneline anti - mašine sve u glas postavljaju isto pitanje - pitanje odnosa medju ljudima, socijalne odnosno distribucijske pravde. Automatizacija rada s jedne strane je izuzetno korisna jer koje ljudsko biće zapravo želi raditi u okolnostima koje su zamorne kako fizički tako i duhovno, ponavljajući iste geste kako bi učinak bio što veći? S druge strane postavlja se pitanje što sa viškom profita koji donose roboti i strojevi. Kako radnici mogu uzivati dobrobit rada strojeva? U prilog postavljanja takvih pitanja oko postajanja čovjekom ili radnikom ili vlasnikom ili strojem Sanela Jahic je utukla (ili ipak ljepše - investirala) svoj prekarno stečeni kapital.
