OKO - The Lonely Walkers
Postoji par bitnih razlika. U instituciji postoji koncept, dogovori i pregovori s galerijama i kustosima, zadana očekivanja i norme. S druge strane je sloboda ulične umjetnosti, mogućnost direktne reakcije publike, nema tu puno milosti. Iako mi se sve više i više čini da za mene ta granica nestaje. Pristupi jednog i drugog mjesta miješaju se, sve postaje neka cjelina.
2. Od kud ime OKO, kako je došlo do toga da počneš raditi pod pseudonimom? Nosi li to ime neku energiju koju nema osobno ime i prezime?
Kad sam imala 12 godina, najbolji prijatelj je, spletom okolnosti, zadobio smrtonosnu povredu oka i, nakon što je tjedan dana bio polu-paraliziran, na kraju je preminuo. Sjećam se da me to strahovito potreslo, počneš razmišljati o smislu života, o tome kako se tako nešto može dogoditi i koliko oko kao organ znači nama kao ljudima. Kada tako nešto proživiš s 12, onda to ostane duboko u tebi. Kada sam 13 godina kasnije odlučila izabrati ulični alias, nešto što bi trebalo predstavljati mene, odlučila sam se za ime OKO, za ono oko koje nosimo iznutra, za osjećaj kojim proživljavamo i procjenjujemo stvari i osobe oko sebe. Ono OKO koje nas vodi kroz život. Ima li neku posebnu energiju… ima… čini mi se da OKO ima više hrabrosti od ljudske Marine, jer OKO snagu crpi iz duha, a ne iz svijeta oko sebe.
3. Puno si radila ljude sa životinjskim glavama i ti su crteži ili murali uvijek izazivali velik interes. Je li te katkad strah da ćeš upasti u maniru?
Prije mi se pojavljivao strah da ću upasti u "šablonu" i slično, ali kad sam se dovoljno smirila i zapitala neka dublja pitanja, odgovor je bio jasan. Koga je potrebno impresionirati, i od koga je potrebno dobiti priznanje ili odobravanje? Stvari prvo i osnovno radiš iz sebe i što manje razmišljaš koliko i što će netko o tome misliti, to si iskreniji... pokušavam biti dovoljno hrabra prema samoj sebi, da bih mogla biti iskrena i prema svima ostalima.
4. Što možeš reći o konceptu za Galeriju VN
The Lonely Walkers je serija slika koja je upravo obrnutog likovnog izričaja od crno bijelih grafičkih životinja, to je onaj drugi pristup životu, pun boje i djeluje dječje (dječji, pun boje)... realno, za mene puno zahtjevniji, jer zahtjeva veću hrabrost. Jedna od meni najdražih knjiga je Sanjarije usamljenog šetača od J. J. Rousseaua i ponekad mi se čini da smo svi usamljeni šetači u ovom svijetu u kojem živimo.
5. Što misliš tko je tvoja publika? Kojoj se publici obraćaš?
Publika, pa stvarno ne znam... prilaze mi i djeca i odrasli... ponekad mi se čini da je publika zapravo svatko tko se prepozna u onom neskrivenom, u onome što pokušavam izreći: strahu i sramu i hrabrosti i nadi i u svemu onome što svatko od nas proživljava kada ostane sam sa sobom.
Everybody has a personal truth. A personal truth is what you believe about yourself when nobody’s listening and nobody’s watching.
Životopis
Rođena je 1981. godine u Zagrebu. Slike, zidne slike i instalacije umjetnica OKO izlagala je u galerijama i muzejima poput Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Victoria i Albert muzeja u Londonu, u e-flux galeriji New York i drugdje. Istovremeno realizira projekte u javnom prostoru i rad joj je vezan uz urbanu street kulturu. Preko deset godina radila je anonimne i tajne akcije na ulicama služeći se grafičkim tehnikama kao što su linorez, bakrorez ili crtež. Sudjeluje u različitim uličnim grafitti art inicijativama. Živi u Londonu i Zagrebu.
