Marija Ančić: Crne ruke, bijeli zubi
Suvremene teorijske rasprave vezane uz koncepte o naravi subjekta promišljaju ga kao decentriranog, desupstancijaliziranog, mnogostrukog, fragmentiranog, nestalnog, fluidnog, otvorenog, škakljivog, ne više jakog. “[D]ruštveni akter konstituiran je od čitavog niza subjektnih pozicija koje se nikad ne mogu u potpunosti fiksirati u zatvorenom sustavu razlika. Društveni akter se konstruira nizom različitih diskursa među kojima ne postoji nužna veza, nego se radi o stalnom kretanju naddeterminacija i izmještanja. ‘Identitet’ takvog višestrukog i kontradiktornog subjekta zato je uvijek kontingentan i nesiguran, privremeno fiksiran na križištu tih subjektnih pozicija te ovisan o specifičnim oblicima identifikacije.”, drži primjerice politička teoretičarka Chantal Mouffe. Definirajući razliku između pojma “subjekt” i “identitet” teoretičarka i kritičarka književnosti Catherine Belsey obrazlaže kako je pojam “subjekt” precizniji od potonjeg te ga definira kao onoga koji, između ostalog, “dozvoljava diskontinuitete i kontradikcije. Mogu prihvatiti čitav niz subjektnih pozicija i one neće sve nužno biti međusobno konzistentne. ‘Identitet’ implicira istost: to sama riječ i znači. Subjekti se mogu razlikovati – čak i sami od sebe.”
Rad Marije Ančić pod nazivom Crne ruke, bijeli zubi izražava kako se taj suvremeni subjekt može osjećati i kako te osjećaje može doživjeti i to kroz seriju gif animacija i jednim neprekinutim crtežom - frizom koje predstavlja u Galeriji VN. Serija nastala u proteklih godinu dana sastoji se od autoričinih dnevničkih crteža koji su vrlo izravna ilustracija njezine faze anksioznosti i depresije, njezinih “strahova i crnih misli, od malih, svakodnevnih do egzistencijalnih i fantastičnih... Oni su nastali iz skica i zapisa iz tog najmračnijeg perioda u kojem je stvaranje ičega bilo potpuno nezamislivo. Sylvia Plath je svoje iskustvo nazvala staklenim zvonom, za mene je to stanje bilo više nalik boravku u mračnoj rupi ili živom pijesku. U oba slučaja, vidi se vanjski svijet i normalan život, ali nije moguće sudjelovati.”
Anksioznost je jedan od najučestalijih simptoma psihičkih poremećaja, a glavni anksiozni poremećaji su generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, socijalna fobija i specifične fobije. Dolazi od latinske riječi anxius – tjeskoban, a odnosi se na određena psihička i tjelesna stanja koja uključuju “složeno, neugodno čuvstvo tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti, praćeno pobuđenošću autonomnoga živčanog sustava. … Termin anksioznost uveden je u psihologiju 1894. Freudovim opisom anksiozne neuroze, koristi se u suvremenoj psihologiji kako za opis čuvstvene reakcije izazvane nepoznatim ili neprepoznatljivim uzrocima tako i za čuvstvena stanja pobuđena stvarnom ili predvidivom opasnošću. Intenzivna anksioznost prati mnoge duševne poremećaje, a u nekima, kao npr. anksioznoj reakciji, ona je i stožerni simptom. Osoba koja pati od anksioznog poremećaja osjeća se trajno ugrožena, uzbuđena, nesigurna i zabrinuta, bez ikakve kontrole nad onim što joj se u životu događa. Difuzno čuvstvo tjeskobe i strepnje, koje je trajno prisutno ili se javlja u najrazličitijim situacijama, a bez prepoznatljiva povoda, naziva se ‘slobodno plutajuća anksioznost’. Anksioznost se javlja i uz neke fiziološke poremećaje kao što su: nedostatak vitamina B1, hipoglikemija, endokrini i kardiovaskularni poremećaji te početne faze mnogih tjelesnih bolesti.” (www.enciklopedija.hr)
Vlastiti anksiozni subjekt umjetnica Marija Ančić prikazuje kroz jednostavne animirane ili neanimirane crteže koji opisuju svijet sastavljen od crnih gustih površina, sivila i bjeline: “Koristim crtež jer mi je oduvijek bio prvi korak u rješavanju problema, najneposredniji način za izražavanje ideje, što mi je odgovaralo u prenošenju sirove i snažne emocije.” Kod umjetnice je vidljiva fascinacija strukturom nečega crnog i gustog što je u tekućem stanju a može predstavljati vodu, krv, mrak ili zlo. Njezin tjeskoban, depresivan i prestrašeni subjekt predočuje kroz te trepereće motive i strukture “vrtlog crnog užasa” koji se stalno vraća, u kojemu vlada bespomoćnost, tamna masa praznine koja preplavljuje biće, biće koje doživljava manjak – duboki bezdan kojega opisuje naslov izložbe Crne ruke, bijeli zubi. U naslov možemo upisati još nekoliko slojeva osim crnih ruku depresije i mraka koji umjetnicu grabe i mogu ju uništiti, kao i zubi koji su također simbol nečega što može pojesti, izgristi, ozlijediti. Posrijedi je narav tehnike kojom se umjetnica koristi. S obzirom na to da crta, ruke su joj često potpuno crne.
Motiv crne ruke koristi u radu, pa u animaciji Crno more autoricu opetovano poklapa velika crna ruka koja izlazi iz crnog mora u koje je uronjena. Iako ju ruka neprestano utapa, ona uvijek ponovo izroni, dok se u drugoj animaciji utapa sama u svom crnilu koje i izlazi iz nje. Potom to isto crnilo koje iz nje ide van, ulazi u nju u Crnom oblaku koji umjetnici predstavlja stanje kada je zla prema sebi i prema drugima što prati jak osjećaj grižnje savjesti. Osjećaji bezvrijednosti i krivnje vežu se uz “poremećaj raspoloženja obilježen velikom tugom i zlim slutnjama, osjećajima bezvrijednosti i krivnje, bespomoćnosti i beznadnosti, povlačenjem od drugih te otežanim i usporenim mišljenjem” - depresiju (lat. depressio, od deprimere: pritisnuti, utisnuti, tištati). “Kod nekih oblika depresije pojavljuje se inhibicija psihofizioloških aktivnosti, a kod drugih prevladava psihomotorni nemir i razdražljivost. Depresija može biti simptom kojega drugoga psihološkog poremećaja ili samostalan poremećaj raspoloženja, a često prati i tjelesne tegobe i bolesti. ... Nastanak depresivnog poremećaja raspoloženja tumače mnogobrojne teorije (psihoanalitička, kognitivne teorije, teorije bespomoćnosti i beznađa, interpersonalna teorija te biološke teorije depresije). U skladu s njima depresije se liječe psihoterapijom i/ili farmakoterapijom. Smatra se da je depresija najrašireniji oblik psihičkih poremećaja, kojoj je pretežitost tijekom životnog vijeka oko 5%.” (www.enciklopedija.hr)
U prošlosti se smatralo kako melankolična stanja, ona koja danas povezujemo s depresijom, dolaze iz viška “crne žuči”. To je i samo izvorno značenje riječi melankolija na grčkom, ali i naslov jednog od gifova u kojem tamna žuč izlazi iz crnog želuca Marije Ančić u obliku balončića koje podriguje, uz pojavljivanje teksta “black bile bubbles”. Strah da će si nauditi ili strah od oduzimanja vlastitog života u videu onomatopejskog naziva Swish-Swoosh doživljava transfer u obliku noževa koji lete oko nje. Oni lete a ona stoji i boji se: “ponekad sam imala osjećaj da će mi nož koji uzmem u ruku nauditi”, kaže umjetnica. Njezini unutrašnji demoni personificirani su u animaciji u kojoj ju jedan od njih, velik, s tijelom čovjeka i glavom životinje, agresivno prstom lupa u glavu. Izrazito nelagodan i iritantan osjećaj tog videa govori “koliko si sama smetam u produktivnom životu i životu općenito. Demon koji me maltretira i koči sam, naravno, ja sama.” Osjećaj ili čak i želju koja ju je ponekad obuzimala, da nestaje, i to da polako nestaje te da će ju otpuhati vjetar, također je animirala.
Sve kratke gif animacije koje Marija Ančić izlaže apsurdno se beskonačno ponavljaju stvarajući osjećaje napetosti i nemira, koji snažno naglašavaju psihičku bol i muku, s prizvucima humora. Humor omogućuje olakšanje, ublažava užas preplavljujućih tjeskobnih osjećaja koji postaju manje strašni, podnošljivi, no tenzija i olakšanje neprestano se pretapaju afirmirajući jedno drugo proizvodeći iscrpljujuća zdvojna stanja koja pojačavaju tragi-komičnu kvalitetu doživljaja rada. Na gustom dugačkom crtežu kojeg umjetnica izlaže uz gifove, također dolazi do ponavljanja motiva, istih onih koje nalazimo u animacijama: ruku, rogova i apstraktnih oblika. Obilježje njezinih gifova je i da su nečujni – u radu u Galeriji VN Crne ruke, bijeli zubi nema zvuka. Marija Ančić promatrača suočava samo sa slikom: slikom strah od tmine u koju se može utonuti i krhkim subjektom koji se bavi tim bolnim crnilom. Intimnim istraživanjima autentičnih iskustava koja u ovoj seriji radova vrlo dojmljivo autorica daje na uvid, potrebno je dozvoliti da nas usišu, ne radi empatije prema umjetnici, već radi subjekata koji pulsiraju u svim tonovima tame, a mogu biti i naši vlastiti.
“‘Postoji rupa u tom maglovitom sivom krajoliku, moj potencijalni nestanak. Prava bi stvar bila stvoriti još jednu rupu, kako bi svatko od nas mogao odlučiti hoće li uključiti ili isključiti stvarnost naših unutrašnjosti.’” (Gallano, Carmen: “Increasing Forms of Anxiety in Neuroses and Psychoses”)
Sunčica Ostoić
