PLEH: Arhiv kao sudbina

PLEH: ARHIV KAO SUDBINA
Ružica Šimunović
 
Kata Mijatović, Marijan Molnar, Zoran Pavelić i Vlatko Vincek 2007. godine osnovali su umjetničku organizaciju PLEH. Povezali su ih prijateljstvo, slična razmišljanja o stanju na likovnoj sceni, potreba za samoorganiziranjem u pronalasku alternativnih načina predstavljanja rada kao i želja za suradnjom sa srodnim umjetnicima i udrugama iz regije, ili kako vole istaknuti, s periferije. U svakoj od njihovih samosvojnih praksi mogli bismo, vrlo uopćeno, govoriti o bavljenju pitanjima osobnog i identiteta zajednice, o "prigušenoj" kritici umjetničke, kulturne i društveno-političke stvarnosti pa i o djelovanju po/na rubu...Mi ćemo ih pak pokušati odmaknuti od općeg i osoviti oko zajedničke teme: arhiviranja. Koje se kod svih četvero uspostavlja na različitom materijalu, konceptu i rješenjima. 
Umjetničko samoarhiviranje u vrijeme komunizma, uočava Zdenka Badovinec, danas je često od presudnog značenja jer mnoge alternativne/eksperimentalne i druge prakse (neo)avangardnog ili konceptualnog predznaka tada nisu bile istraživane i institucionalizirane.
Situacija se malo-pomalo mijenja, ali bez da dublje ulazimo u tu problematiku, treba istaknuti da je samoarhiviranje – koje pretpostavlja sustavno prikupljanje i čuvanje vlastite građe kao i raznih dokumenata, efemerija i memorabilija iz masovne i alternativne kulture ili svakodnevnice – bio i vid otpora prema instituciji, odnosno kanoniziranju umjetnosti. Taj poriv podrazumijeva problemsko bavljenje pitanjima kao što su aproprijacija i serijalnost, original i kopija, vrijednost umjetničkog djela, subverzivno potkopavanje starih kroz preispitivanje i stvaranje drugačijih umjetničkih, kulturnih i društvenih sustava...Ustvrdili bismo da je kod PLEH-ovaca upravo takva, dvojako motivirana strategija pa i filozofija arhiviranja koju čitamo i na tragu "nostalgije i ruinofilije" Svetlane Boym ili "umjetnika kao etnografa" Hala Fostera, bila premisa za prikupljanje razno-raznog materijala i daljnju konceptualizaciju, odnosno manipulaciju građom. Dijelom i zato jer su svoju praksu započinjali još u osamdesetima, Marijan Molnar i prije, no te su tendencije opstale i nakon devedesetih, a naročito su se snažno očitovale u kontekstu angažirane umjetnosti i aktivizma. Pojavio se val "arhivskoga impulsa", da se poslužimo odrednicom Hala Fostera koji, među ostalim, kaže da arhivski umjetnici nastoje dati povijesnu informaciju, često izgubljenu ili izmještenu, ali fizički prisutnu. Da bi to postigli elaboriraju nađene slike, objekte, tekstove, kaže Foster.
Na takve postupke naići ćemo i u radu grupe PLEH, ali njihovo sakupljaštvo gotovo u pravilu nosi pečat osobnog, privatnog arhiva u kojem klije, kako ga naziva Boris Groys ciljajući najvećma na potkopavanje paradigme muzeja kao mjesta potvrde djela, davno obećanje – utopijski potencijal koji je, kaže on, danas više zainteresiran za individualne fenomene iz prošlosti nego za njihovu povijesnu rekontekstualizaciju.
Depozitoriji PLEH-ovaca mjesta su samotnjaštva i fantaziranja, često hermetičnoga preslagivanja do jučer neiskorištenih objekata, riječi/teksta, ideja i sjećanja koji se, prema iz daljine upućenom pozivu (neo)dada/fluxusovske prakse, nanovo aktiviraju. Ostvaruje se dijalog, najviše s upućenima jer to nije, rekli smo, ni angažirana ni politička umjetnost. Ali jest politična. Četvero umjetnika prikuplja, klasificira, dekonstruira i dekontekstualizira predmete i priče iz vlastitoga arhiva, one osobne ili naslijeđene iz obitelji/zajednice/kulture, izmišljene, pronađene ili odbačene, istrošene, kupljene, darovane, uručene na zamolbu. Oni su šetači i tragači po napuštenim toposima prostora i vremena: identificiraju krhotine zbiljnog potisnutoga u nesvjesno (Kata Mijatović), opsesivno izrađuju knjige i tablice nikad prije označenoga (Marijan Molnar), istiskuju iz sjećanja i materijalno prepariraju svoje i tuđe iskaze ili fraze izgubljenoga značenja (Zoran Pavelić), brane memoriju impulzivnim pakiranjem i kriptičnim imenovanjima potroš(e)noga (Vlatko Vincek). Zaboravljeno, prezreno, izmišljeno i sanjano postaje dakle podlogom za stvaranje objektno/efemernih-materijalno/konceptualnih ostvarenja i situacija: ready-madea, slika, crteža, skica, popisa, fotografija, instalacija, video radova, performansa, akcija.
 
 
KATA MIJATOVIĆ
Iz Arhiva snova
instalacija, 2015.
 
Snovi su dragocjeni jer se događaju svim ljudima. Točka buđenja kao razdjelnica između sna i stvarnosti događa se svakom čovjeku. Ne morate biti prosvijetljeni, inicirani, godinama prakticirati filozofijska i religiozna znanja. Svakome se od nas bilo kada, u ranoj mladosti u kasnoj starosti, bez obzira na prethodna iskustva, može dogoditi san koji pomjera točku budnosti, šireći polje stvarnosti u polje sna.
Arhiv Snova /www.arhivsnova.hr/ je online domena koja služi za sakupljanje snova. Realizirana je 2013. kao središnji rad projekta Između neba i zemlje, predstavljenog na 55. Venecijanskom bijenalu. Nastao na tragu istraživanja interferencija nesvjesnih i svjesnih ljudskih stanja i procesa, Arhiv snova u nematerijalnom prostoru Interneta funkcionira kao svojevrsni bazen koji se puni snovima, a čija je osnovna namjera učiniti vidljivim što i o čemu danas ljudi sanjaju te potaknuti pitanja na koja još uvijek nemamo konačne odgovore – zašto ljudi sanjaju i koja je funkcija nesvjesnog u konstruiranju stvarnosti.
Do sada je u arhiv pohranjeno više od 2000 tekstualnih zapisa snova na različitim jezicima. Globalni odaziv korisnika koji sudjeluju u Arhivu snova, kreirao je i anticipirao ideju “zajedništva u snovima“ u kojoj više nije riječ o introspektivnim i hermetičnim pojedinačno ispričanim snovima. Svaki san u kontekstu toga zajedništva prije svega potvrđuje, utjelovljuje fenomen sanjanja, zagonetnu sposobnost uma da stvara slike svjetova izvan kontrole svjesnog Ja, i tako proširuje definiciju što smo kao ljudska bića i što je um koji nas određuje. A on se velikim dijelom sastoji od potencijala o kojima ne znamo gotovo ništa.
Arhiv snova je od nastanka stalno rastući arhiv umjetničke građe za projekte i radove u kojima su snovi osnovni konstruktivni elementi.
 
Instalacija Iz Arhiva snova sastoji se od:
- istoimene video animacije u koju su uvršteni odabrani snovi iz Arhiva:
- limitirane “kartične datoteke“ s osnovnim podacima o unosu odabranih snova (datum i ime korisnika):
- crnih kućica od stiropora koje personificiraju pojedinačne snove, svaka je kućica kapsula za jedan odabrani san

  
MARIJAN MOLNAR
Ponovno pronađeni predmet
fotografija, video, arhivski fascikli, multimedijalna prezentacija, 2008.
 
Rani teoretičari umjetnosti razmatrali su odnos stvari i umjetničkog djela. Pojavom ready- madea to pitanje postaje još aktualnije. Koja je razlika između umjetničkog djela i pukih stvari? Ne utapa li se danas umjetnost u pojavu pukih stvari i nije li to posljedica neoliberalne demokratizacije svijeta umjetnosti?
Okruženi smo stvarima, želimo ih, trošimo, odbacujemo potrošene. Stvari cirkuliraju među ljudima, imaju funkcionalnu, simboličnu i emotivnu vrijednost. Predmeti se razmjenjuju, gube i bacaju na smeće, a drugi ljudi ove odbačene stvari sakupljaju i ponovo vraćaju u život.
U radu “Ponovo pronađeni predmet” omogućio sam Zvonku Majstoroviću, čovjeku koji skuplja stare stvari i nudi ih na prodaju na zagrebačkom Hreliću, da postavi svoj deponij stvari u izložbenom prostoru. Potpisavši ugovor s njim, fotografirao sam sve predmete i arhivirao dokumentaciju u skladu s muzejskom praksom arhiviranja.
Predmete iz svog deponija Majstorović je izložio i rasporedio u galeriji po svom nahođenju.

 
  
ZORAN PAVELIĆ
PLEH Albumi
instalacija, 2015.
24 LP ploče postavljene na zid, 4 omota s pločama /crni stol,
24 omota ploča /drvena polica na zidu
 
Krajem sedamdesetih godina, pojavom Novog  vala i punka, ploče koje su me zanimale nabavljao sam preko prijatelja koji je LP ploče naručivao iz Londona. Prva ploča čiji sam omot fotografirao bila je Stranglers – IV (Rattus Norvegicus) grupe The Stranglers. Omoti ploča  poslije su igrali veliku ulogu u mom kupovanju ploča. Kupovao sam ploče na temelju toga sviđa li mi se omot ili ne – dobar omot obično bi se podudarao s dobrim sadržajem. Moj prvi susret s vizualnom kreativnošću bila je glazba, ona je nagovijestila i vizualizirala “sliku“. Početkom osamdesetih godina razmišljao sam o rješavanju problema koji se odnosio na slušanje glazbe i njezine vizualizaciju. Silno sam želio materijalizirati zvuk i time sam bio zaokupljen nekoliko godina. Poslije se više nisam vraćao na to, ali ostala je činjenica  da mi je upravo višegodišnje intenzivno razmišljanje o glazbi otvorilo nove putove u bavljenju “slikom“. U PLEH Albumima postavljam u odnos oslikani omot i oslikanu ploču, između njih nalazi se međuprostor promatranja rada. Ali zvuka nema.
 
PLEH albumi - serija intervencija na rabljenim LP pločama i njihovim omotima, koja kontinuirano nastaje od 2014.godine, sadrži 158 obrađenih LP ploča, koje su  mahom kupljene na rasprodajama (sadržaj je nebitan), a na pločama i omotima interveniralo se olovkom, flomasterom i lakovima u boji.

 
 
  
VLATKO VINCEK
MEMORABILIAE
instalacija, 2001./2003.
 
Predmeti kojima se okružujemo bili oni profane, sakralne ili neke druge provenijencije daju našim životima ontološki smisao. Ono smo čime smo okruženi. Ideja o crijevu-prijenosniku, mediju koji čisto, prirodno i organsko pretvara u profano, nečisto i anorgansko bila je osnova. U crijeva sam počeo pakirati najprije artefakte koji su bili karakteristični za kraj prošlog stoljeća: knjige, različite dokumente, fotografije, čak i ljude (performans Suočenje iz 2000.). Kao u svim sakupljačko-arhivarskim strategijama došlo je vrijeme uske specijalizacije. U jednom trenutku arhivirao sam i upakiravao mramorne fragmente s natpisima, a u drugom osobne predmete dobrovoljnih darovatelja. Premda je strategija "pakiranja" i "upakiravanja" bila slična, nastalo je niz radova koji su imali različite polazne točke i ideje. Rad MEMORABILIAE u osnovi je zamišljen kao rad koji je nastao sakupljanjem i arhiviranjem osobnih predmeta ljudi s kojima sam imao izvjesnu socijalnu interakciju. Sakupio sam tako više od 2000 predmeta. Iz ovog rada proizašao je performans  No Name iz 2003. godine. U oba ova rada nastojim resemantizirati privatnu memoriju uspomena. Zapravo se s lingvističke strane radi o jeziku, koji na putu od točke A do točke B nikad nije stabilan i nepokretan. On je krajnje nestabilna dijalektička struktura koja je uvijek u kretanju s tendencijom da nikad ne dođe do cilja. Upravo mi je bila namjera da sav taj predmetni instrumentarij i njegovo značenje dovedem do metalingvističkog stanja koje je na granici ritualnog i neizrecivog.
 
UMJETNOST JE ... , prostorna instalacija, 2015.
Rad ima svojevrsne formalne poveznice s radom MEMORABILIAE (i još nekim drugim radovima). Kao medij također koristim crijevo. Međutim ovaj puta ga ne ispunjavam materijalnim artefaktima, već tekstovima ispisanima na unutrašnjim stjenkama crijeva. Tekstovi su statementi o umjetnosti i autorovoj poziciji naspram umjetnosti koju izvodim i radim unatrag nekoliko godina. Tekstovi su kratke i koncizne izjave koje je zbog načina nanošenja na stjenku crijeva i zbog grafičke dekonstrukcije teksta nemoguće iščitati kao smislenu cjelinu.