Anita Prša - Kava je odlična
“Uvijek će svak govoriti: ‘Ajde vidiš, baš je eto, baš izgleda k’o žensko.’ Ali nikad nećeš biti... žensko. Jednostavno to ne postoji. [...] Jednostavno Ante, ne možeš se promijenit... hormoni i tvoje rođenje. Jednostavno ne može. [...] Možeš jedino odrezat i drugo nemaš. I šta ćeš onda? Nemaš ni jedno ni drugo.”
Navedeni citat je iz videa Anite Prše, i uz seriju fotografija dio je rada pod nazivom Kava je odlična kojega umjetnica predstavlja u Galeriji VN. On je izvadak iz svakodnevlja mlade transrodne osobe i sažima polje zahvaćanja ne-heteronormativnih subjekata u jednoj prosječnoj obitelji. U slučaju autorice, mogućnost da se uopće razgovara o temi procesa prilagodbe spola, ili odluci da se iz testosteronskog tipa tijela pređe u estrogenski, ima preduvjet: ritual. Ritual za umjetnicu ima veliki značaj: “U raznim ritualnim događanjima pronašla sam siguran prostor za dublje upoznavanje i prihvaćanje same sebe. Ustrajnost u izvršavanju ponavljajućih radnji rituala, distancirajući se tako od ‘realne’ svakodnevice, omogućilo mi je bezbrižno maštanje i zamišljanje osvještavajući time svoje duboke želje i fantazije. Ritual je postao mjesto realizacije imaginarnog svijeta gdje sam uspjela osnažiti svoj ženski identitet.”
Ritual koji autorica predstavlja u videu jest njezino ispijanje kave s majkom i bakom koje se događa dva puta dnevno uokolo stola s veselim crvenim stolnjakom s bijelim točkicama. To je scena na kojoj se odvija mirni sudar svjetova: kruto uređenog dvojnog cisnormativnog i onog fluidnog transrodnog. Ritual je za umjetnicu zaštićeno mjesto u kojem je i najintimnije, a u ovom slučaju, i najdramatičnije teme moguće verbalizirati te “staviti na stol” svjetonazore, jer on protagonistice “spaja i povezuje, a ujedno je i jedini gdje moja femininost postaje ‘legitimna’”, naglašava Anita. Video je napravljen tako da strukturom prati višeslojnost rituala zbog čega naratorica – sama umjetnica, dokumentaristički priča priču o detaljima ispijanja kave, banalnom činu koji se dešava u kadru, dok se izdvojeni isječci čavrljanja za kavom mahom tiču činjenice da je autorica trans-žena.
Ritual jest sigurna zona, ali za utišanu višestruku dramu. Ona se sastoji od teme o kojoj je teško razgovarati, te stvarnosti koju akteri proživljavaju. Konzervativna majka koja je rodila sina svjedoči njegovoj tjelesnoj i emotivnoj transformaciji u ženu, i nema znanja do kojega stupnja je moguća promjena. Jedina mogućnost koju ona vidi jest kastracija. Kavu ispija i baka koja gotovo ne govori, no kazuje ključne riječi po kojima je i rad dobio ime: Kava je odlična. I majka i baka i unuka žele da se krug ispijateljica kave svakodnevno nastavlja potkrepljujući to svojim komentarima o kakvoći kave: “Iako je baka već dosta oslabila i ne pije puno kave, uvijek je afirmativno raspoložena prilikom novog kuhanja kave.”, upućuje nas naratorica. Željom da se ritual redovito ponavlja, majka i baka neizravno odobravaju svojoj kćeri i unuci da bude njegov neizostavan dio, bez obzira na njezin proces promjene, za majku zasigurno radikalne.
Unutar njihovih razgovora o transrodnosti priča se isključivo o spolu. Rod nije pojam koji je uključen u razmatranje iako uključuje najmoćniji motiv za promjenu spola – rascjep između biološkog spola i rodnog identiteta. Kako osoba doživljava i osjeća sebe neizgovoreno je – ne odaje se ni kao potisnuto već je nepostojeće. Kao i transrodnost u normativnom dijelu društva, marginalizirano je u ovom osobitom obliku. Međutim, iako za kavom nije prisutno duboko razumijevanje problematike transrodnosti, te je vidljivo nezadovoljstvo, nema izričitog odbijanja. Osim možda od strane osobe koja u videu nije prisutna – oca, što nije eksplicitno izrečeno, no ostaje kao mogućnost učitavanja, u ovom slučaju ne samo oca koji ne sudjeluje u ženskom ritualu, već i oca koji ne želi sudjelovati na mjestu koje za njega možda nije mjesto sigurnosti.
Video rad Anite Prše dokumentarnog je i osobnog karaktera. Bez spektakla, bez predstave, umjetnica usmjerava gledatelja na geste i glas, na izrečeno i neizrečeno. Postavljanjem kadra tako da se ne vide glave protagonistica, autorica ne samo da štiti ili izmiče identitete bližnjih, već pojačava efekt glasa. Glasovi u videu su glasovi triju žena koje sjede za stolom, tri generacije koje se susreću s problemom spola i roda baveći se njime samo na racionalnoj razini. U glasovima majke i bake nema transfobije, no svakako ima trans-predrasuda. Cijeli događaj dodatno prati jednoličan glas autorice-naratorice, a upravo je glas, prema slovenskom filozofu Mladenu Dolaru, “nešto što dijeli tijelo na vanjskost i unutrašnjost, glas je jedan veliki operator te podjele, najdramatičnije podjele koja postoji. [...] Glas je uvijek između – između tijela i jezika, između tijela i duše, unutrašnjosti i vanjskosti, subjekta i objekta, individue i socijalnog, ljubavi i imena, označitelja i prirodnoga glasa, logosa i phone, zoe i bios, golog života i političkog života. U tom između glas otvara jedan novi, poseban, paradoksalan topološki i ontološki prostor, traži jednu novu ontologiju i topologiju koja ima i estetske i etičke i filozofske i političke učinke.”
Važnu ulogu u videu dobili su objekti koji sudjeluju u ritualu ispijanja kave: šalice i tanjurići, poslužavnik, stolnjak, pojedine namirnice, koji se dodatno pojavljuju kao fotografije unutar narativa videa. Samim ritualom kao mjestom odvijanja radnje kao i isticanjem ritualnih predmeta umjetnica je htjela naglasiti “odnos oprečnosti koji se provlači kroz cijeli rad – stilizirane konstrukcije roda i rituala putem određenih elemenata, i manifestacije intimnog prostora koji se putem njih ostvaruje”, te stvoriti atmosferu u kojoj su “prostor i vrijeme rituala ujedno virtualni i aktualni egzistirajući na granici iluzije i stvarnosti”, jer po njoj “film nikada ne prikazuje/predstavlja stvaran život čak i u slučaju dokumentarnog filma.” Objekti rituala su također izdvojeni iz videa te predstavljeni na više od 50 fotografija u galeriji, kojima Anita Prša istražuje “njihovu vizualnu komponentu te njezinu stiliziranu poveznicu s manifestacijom rituala i femininosti. Serija fotografija gotovo tehnički snimljenih predmeta daje određeni odmak od intimne priče rituala, čime pažnju zaokuplja uporabna vrijednost tih predmeta.”
Anita Prša se identificira sa strukturiranom ponavljajućom dramom kakva ispijanja kave jest. Taj je ritual za nju bio važan od malena. Biti u intimnom ženskom krugu i simbolički je za nju predstavljalo biti ženom. I rad joj je intiman. I jednostavan i minimalan. Nije bučan. Smiren je. Na površini. I ona je takva u radu – prilagođena duhu svojega kružoka, stopljena s njima, ne opire se, ne konfrontira, nesigurna ali istodobno prisutna, ustrajna i dosljedna. Možda ne dobiva svekoliku potporu, ali nije odbačena već je dio obiteljske ženske trijade. U tome postoji ponavljanje zadovoljstva pripadnosti i zajedništva kod svih učesnica. I, to je čin, izvođenje koje je ugodno, pa je upravo zato i ta svakodnevna situacija postavljena kao pogled u umjetničinu nesvakodnevnu situaciju, odnosno temu koja je zapuštena ne samo između bližnjih i u našem društvu već i kod njezinih kolega umjetnika, iako je mnogostranost utjecaja koju rod i različiti rodni identiteti imaju na dominantnu žensko-mušku binarnost i konstrukciju roda, spola i društvenosti izuzetno značajna:
“Rod se nalazi na rubu. A biti na rubu pozicija je moći baš kao i marginalnosti [...] Prije svega, rod možemo smatrati prijelomnim konceptom s obzirom na položaj koji je zauzeo u intelektualnim debatama tijekom posjednjih pedesetak godina. Te su debate lansirale rod u središte važnih društvenih, političkih i kulturoloških pitanja kojima se bave antropolozi i drugi znanstvenici o društvu – kao što su srodstvo, podjela rada, političke ustanove, religija, pravo i ekonomija. No rod je također na rubu u drugačijem smislu, budući da ga se često marginalizira, na primjer u aktualnom teorijskom bavljenju globalizacijom, kolonijalizmom, poviješću i drugim dinamikama većih razmjera, i stoga nas feminističke znanstvenice neprestano moraju podsjećati na temeljnu ulogu koju on igra u globalnim i povijesnim kontekstima. Rod, kao i kategorija za koju je prikovan, naime seksualnost, ustvari je u središtu načina na koji se intimno odnosi prema globalnome, kao i svega između tih dviju kategorija, i ta uloga ne prestaje pozivati na radikalno promišljanje empirijskih i teorijskih pristupa klasičnim temama s područja znanosti o društvu.” (Alexeyeff, K., Besnier, N.: “Gender on the Edge: Identities, Politics, Transformations”. U Gender on the Edge: Transgender, Gay, and Other Pacific Islanders, University of Hawai‘i Press, 2014.)
Sunčica Ostoić