Marija Plečko i Petra Orbanić: Ništa, ali ipak je
Putem stvari koje ne znače ništa pred očima izrastaju u nešto, a ako ništa nešto postaje, znači da Je. Ništa je grana i šuma i potok i kamen i planina i korak i vjetar i magla i umor i svježina i strah i sreća i mir i ti i ja i mi... I toliko Ničeg još stane u jednu osobu i toliko Ničeg još stane u dvije. Ništa Je.
Naveden citat misli su autorica proizašle iz zajedničkog planinarenja, hodanja i penjanja. Te aktivnosti definiraju suštinu njihova umjetničkog djelovanja i materijaliziraju se u prostoru galerije. Ideja koja se skriva iza čitavog postava neuhvatljiva je kao i sam put autorica. Neuhvatljiva jer nije još definirana, na svojim početcima, tek čeka da stasa u nešto. Tako, ako pitate autorice što rade reći će vam: mi hodamo, penjemo, planinarimo, skupljamo granje, kamenje, prirodne i umjetne fragmente, rezbarimo drvo, crtamo, pišemo, razgovaramo, fotografiramo, gradimo, pletemo, slažemo, rastavljamo... U trenutku kada sve te radnje, predmete i strukture stavimo pod zajednički nazivnik, nelogičnosti kao da nestaju. Metalna šalica i hrpa sakupljenog granja počinje progovarati istim jezikom. Izolirani od svog izvornog konteksta oni ne predstavljaju ništa, oni su puka forma i materija, ali, okupljeni na jednom mjestu i pomno organizirani u prostoru ti predmeti i strukture postaju nešto puno više. Oni su geste, sjećanja i ostvarene želje, svaki pomno odabran i postavljen na svoje mjesto. Oni su materijaliziran dnevnik nečijih (njihovih) htijenja.