Ivan Dujmušić - Objekti u tranziciji

”U ovoj seriji radova, preko raznih instalacija i objekata istražujem prolaznost. Zanima me estetsko iskustvo umjetničkog djela, čija je fizička promjena uvjetovana trajanjem u  određenom vremenu. Na koji način instrumentalizirati to određeno trajanje kako bi postalo eksplicitno, i kakav emocionalni utjecaj taj proces ima na ljudsku percepciju.”  
Ukidanje linije je rad koji se referira na centralnog umjetnika grupe Gorgona – Josipa Vaništu. Vaništa je u svojim crtežima u težnji k praznini, asketizmu, samooslobođenju reducirao crtež na jednu liniju težeći posvemašnjoj oskudnosti odnosno nultoj slici, kako je to sam objasnio u jednom intervjuu. Ivan Dujmušić se nadovezuje na Vaništin rad, na  način da kreira robota koji nacrtanu liniju briše. Umjetnik je napravio korak dalje u odnosu na polazišnu točku u smislu da njegov stroj  reducirani crtež po uzoru na Vaništu  sveden na jednu liniju doslovno dovodi u nulto stanje. Kada stoj jednom pobriše liniju umjetnik je ponovno nacrta, da bi je stroj ponovno mogao obrisati, na taj način uvodeći sizifovski apsurdizam u sliku i sam proces slikanja.  Postavlja se pitanje čiji je to rukopis – slikara koji tehnički iscrtava liniju putem špage ili stroja koji liniju entuzijastično briše i dovodi crtež u nultu sliku.

Rezultat dugogodišnjeg boravka u Norveškoj je rad Sjeverna pošta. Svojim nazivom ovaj rad pomalo podsjeća na Fluxusov mail art i eksperimentiranje s poštanskom službom. Iako gromada leda u galeriju nije stigla poštom, povezana kao paket koji curi nad aluminijskim lavorom predstavlja podsjetnik na udaljenost, klimatske i kulturološke razlike koje poput blijedećih sjećanja na putovanja polako nestaju prvo cureći, a potom isparavajući. Također rad se referira na tekst Damira Sokića koji je objavljen povodom izložbe Demur,Petercol, Sokić u kojem se autor referira na poziciju umjetnika kao izgladnjelog i osamljenog polarnog medvjeda na krhotini leda. S tom osamljeničkom asketskom pozicijom, te pozicijom otuđenosti od ostatka društva poistovjećuje se i Ivan Dujmušić šaljući svoju krhotinu leda kao misao sa sjevera izravno u galeriju. 

Rekonstrukcija daha rad je također transformativne prirode. Referirajući se na poznati rad od Manzonija Dah umjetnika Ivan Dujmušić  u svom radu upotpunjuje skultpuralnu instlaciju izlažući je pod staklenim zvonom.  Transformativna priroda rada u ovom je slučaju vrlo spora, jer balonu treba više od mjesec dana da se ispuše, ali se umjetnik ovdje bavi istom temom kojom i Manzoni, a to je opsesija svijeta umjetnosti trajnošću odnosno vječnošću umjetničkog djela.

Vjera u težinu kao mjeru rad je koji se djelomično referira na Jannisa Kounellisa, točnije na rad bez naziva koji je ovaj umjetnik izveo 1969. godine, držeći u ustima podložak sa svijećom koja je upaljena na otvaranju. Kao i mnogi drugi radovi ovog autora i plamen svijeće koji je ubrzo zgasnuo i njegovi tragovi su tu da mjere utjecaj pročišćavanja i tišine. Dujmušić svoju svijeću postavlja na poštansku vagu izvorno namijenjenu mjerenju težine pisama. Vaga mjeri težinu svijeće koja se otapa. U trenutku kada se svijeća otopi vaga bi trebala izmjeriti nulu.  Na to se dobro nadovezuje posljednji rad u ovoj seriji Zakon situacije (The law of the situation) je rad koji ima oblik krnje piramide načinjene od zemlje. Stroj povrh kojeg je postavljena piramida stvara vibracije i razbija polako oblik piramide izravnavajući je.

Ova iznimno referentna serija prožeta je promišljanjem raznih drugih umjetnika i njihovih opusa i pokazuje, kako je sam Dujmušić ustvrdio, iz koje umjetničke obitelji dolazi.  Eksplicitno uvlačeći autore od kojih je učio citatima ili referencama u svoj rad pokazuje duhovno srodstvo no također i inkorporira dio energije radova te skupine umjetnika u svoju seriju. Ono što je zanimljivo da dijalog koji ostvaruje sa svojim duhovnim predcima Dujmušić često upotpunjuje strojem. Robotički autor, treskavi mehanizam koji protresa stabilnu piramidu, ekvilibrij svijeće i vage. Ono što Dujmušića tu zanima nije stroj po sebi, već kreiranje života koje stroj može omogućiti ili kojem može doprinijeti. U radu Sjeverna pošta kao i u Rekonstrukciji daha transformacija se događa i bez kreiranja stroja. Te transformacije čine umjetničke objekte živima i kod posjetitelja izazivaju, kao i većina živih bića, emocije.

Još jedna poveznica ove serije radova je čin nestajanja koji se zbiva u određenom vremenu. Radovi stoga imaju pomalo melankoličan efekt jer doslovno nestaju ili se samodestruiraju pred očima posjetitelja. Led se dramatično otapa i ostaje voda sa plutajućom poštanskom markom bijelog medvjeda, svijeća dogorijeva i nestaje ostavljajući vagu samu, zemlja također gubi formu piramide, balon se ispuhuje i taj proces traje do kraja izložbe, a linija se briše.

Upotrijebivši vatru, vodu, zemlju i zrak Dujmušić je obuhvatio i tradicionalna četiri elementa iz predsokratovske grčke filozofije koja je toliko utjecala na zapadnu kulturu. Zemlju, zrak, vodu vatru, upotpunio je još jednim elementom kao i mnogi drugi mislioci i stvaraoci prije njega koji su taj element nazivali raznim imenima od kvintesencije, preko ideje pa sve do ljubavi. Što Dujmušić  sugerira kao peti element ostavljeno je posjetiteljima da spoznaju sami.