Margareta Lekić: Životinje

Serija radova pod nazivom Životinje dio je šireg ciklusa Umjetna priroda u kojem Margareta Lekić humornom aproprijacijom različitih modela reprezentacije istražuje načine predočavanja jednog mogućeg prikaza života na Zemlji, reflektirajući kroz niz instalacija odnos čovjeka, prirode i tehnologije, propitujući kakav on jest i kakav bi mogao biti. Taj je prikaz imaginaran, izgrađen mimetičkim postupcima, asembliranjem, spajanjem i raščlanjivanjem, sistematiziranjem, rekombiniranjem. Konstruiran je uz pomoć masovno proizvedenih replika od sintetičkih materijala i njihova ugrađivanja u zamišljene sklopove, preinačivanjem gotovih predmeta uz minimalne intervencije ili njihovim nadograđivanjem dijelovima mehaničkih naprava ili elektroničkih i senzornih mehanizama, dizajniranjem cjelovitih objekata, kao i tehnologijom digitalne reprodukcije videoslike.

Sunca, Lišće, Biljke, Životinje, Čovjek/Životinja, nazivi su pojedinih cjelina ciklusa Umjetna priroda, serije instalacija koja funkcionira u formi niza pseudodidaktičkih poglavlja s temom upoznavanja Zemljine biosfere, uključujući razgledavanje dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih i mehaničkih modela prikaza Sunca kao izvora Zemljine energije, preko proučavanja realističkih trodimenzionalnih replika različitih uzoraka vegetacije i živih organizama, do ulaska u ambijent kreiran videoreprodukcijom krajolika koji promatraju mehanički pokretane oči jednog primjerka hibridne humanoidne vrste.

Nalazimo se u prostoru i među objektima koji na svakom koraku dovode do uočavanja nekog neznatnog poremećaja, neobičnosti ili nelogičnosti, pokazuju disfunkcionalnost ili izostanak pretpostavljenog ishoda. Otkrivamo i pronalazimo neuspjehe, bizarnosti i apsurdne sklopove, koje doživljavamo uz humor, nesigurnost ili povremeni zazor, a izvjesno je jedino da je negdje nešto pošlo po zlu u čovjekovu shvaćanju prirode i da je sve teže razaznati smisao njegovih nastojanja. Stječemo dojam da ovaj smiješno alogičan prikaz svijeta previše vjerno odražava onaj stvarni, iako je ­– ili baš zato što je ­– sve u njemu artificijelno i ostvareno kao rezultat tehnološkog napretka, dok se smisao svake interakcije iscrpljuje sam u sebi, ne ostvarujući nikakvu svrhu ili pomak. Pozvani smo na igru, no ona će nam prije ili kasnije dosaditi, jer se uvijek temelji na ponavljanju iste radnje. Sve to sugerira da su mogućnosti brojne, no da ih je potrebno preosmisliti, odnosno da naizgled disfunkcionalni koncepti u svojoj jezgri možda sadrže mogućnosti poboljšanja.

Rad Umjetna priroda u cjelini, kao i ovdje izdvojeni segment, serija Životinje, nije zamišljen kao pesimistična kritika antropocentričnih koncepata i uopće čovjekova tako razornog djelovanja spram prirode da se čitavo geološko razdoblje Zemlje objašnjava konceptom antropocena, kao što ni ne pokušava fikcionalizirati obeshrabrujuću distopijsku viziju planete koju u budućnosti više ne nastanjuje čovjekova vrsta izumrla usred neuspjeha tehno-znanstvene utopije, no rad svakako, i to namjerno duhovito infantiliziranim dizajnom prikaza i interakcija, predočuje jednu sliku prirode u kojoj je sav okoliš artificijelan i rezultat je čovjekova djelovanja, dok je sam čovjekov lik gotovo u potpunosti iščeznuo iz tako konstruirane slike.

Plastične replike biljnih vrsta moguće je razgledati uokvirene poput herbarijskih izložaka ili iza stakala elegantno dizajniranih vitrina od kojih u jednoj umjetno lišće treperi pod strujanjem zraka pomoću ventilatora, kad senzor registrira nečiju kretnju (Biljke, Lišće 1, Lišće 2). Jednu je hrpicu plastičnog lišća moguće raspuhivati unutar staklenke redizajnirane ručnim gumenim pumpama (Biljke na pumpanje). Dojmovi artificijelnosti, kontroliranih uvjeta, hladne preciznosti, aseptičnosti, sterilnosti, još su izraženiji u prikazu klasifikacije životinjskih vrsta (serija Životinje). Selektirani su i sistematizirani primjerci različitih masovno proizvedenih igračaka u obliku člankonožaca. Figure raznih kukaca, leptira, pauka, skakavaca, škorpiona, muha, žohara i primjeraka drugih vrsta, brižljivo su preparirane crnom bojom, uokvirene ispod stakala i izložene na zidu poput prirodoslovne zbirke, iako nerazjašnjenom logikom klasifikacije, ili su za njihovo izlaganje konstruirani prizori nalik onima u uvjetima kakvog insektarija neobjašnjenih laboratorijskih metoda i njihove svrhe – jedan veliki pauk u praznom staklenom terariju, žohari podvrgnuti promatranju povećalima, jedan kukac uložen u jednu od pet praznih staklenih epruveta, blijedi crvi u poluotvorenoj petrijevoj posudi, muhe koje se čuvaju u običnoj, otvorenoj staklenci. Doživljaj prizora graniči s jezom, jer se neki od primjeraka ove nežive prirode u realnosti prikaza ipak doimaju živima: žohar ukliješten hvataljkama povećala bi možda još mogao biti živ, ili onaj kukac u epruveti; dvije muhe kao da nastoje izgmizati iz staklenke, crvi u petrijevoj posudi isto još možda gmižu – ne možemo sa sigurnošću tvrditi.

Nasuprot tome, ulaskom u prostor videoprojekcije krajolika, koji je kao i zbirka plastičnih replika reproduciran u realnim dimenzijama, nalazimo se pred virtualnim prizorom šume. Golemo drveće uzdiže se čitavom visinom prizora, granje i lišće stabala i grmlja njiše se na vjetru, dok glasno čujan šum šuštanja krošanja samo doprinosi uranjanju u zvučno-vizualnu presliku autentične prirode. Nakon nežive artificijelnosti kopija, uočavamo jedinstvenost svega živog, no prostor za idealističko romantiziranje krajolika ionako je davno sužen. Vertikale u prednjem planu statično snimljenog isječka šume dodatno naglašavaju plošnost i neprobojnost ekranske slike, a osim nas, jedan par robotičkih očiju iz duplja sintetičke ovojnice u obličju glave životinjsko-čovjekolikog bića uzaludno i gotovo groteskno zuri prema prizoru šume. Repetitivno kolutajući pogled, proizveden ugradnjom elektroničkog mehanizma u oplošje maske u liku bića preuzetog iz imaginarija nekog od fantastičnih svjetova industrije zabave, slijepi je pogled žudnje usamljenog stvora odvojenog od prirode, utjelovljen u objektu glave Čovjeka/Životinje. Između videoprojekcije i mehaničke lutke nalazi se nepomična razdaljina, međuprostor između dva modusa reprezentacije, između iluzije pokretne slike koju stvara tehnika medijski posredovane stvarnosti i automatiziranog pokreta skulpture, izazvanog našim kretanjem pomoću senzornog mehanizma.

Polazeći od vjekovne ideje o umjetnosti kao oponašanju stvarnosti, Margareta Lekić istražuje mimetičke postupke suvremenim alatima s naglašenim učinkom apsurda. Dok su replike kukaca u seriji Životinje prikazane tehnikama koje reprezentiraju čovjekovo ovladavanje prirodom, stvarajući sliku živih bića izdvojenih iz njihovog prirodnog okoliša, čovjekov lik pronalazimo u hibridnom prikazu u kojem se on prirodi nastoji približiti i biti njenim dijelom. No, slijedimo li logiku prikaza, lik Čovjeka/Životinje je istovremeno artficijelan, umjetno animiran, te istovremeno nalik i čovjeku i životinji. Unatoč tome, primorani smo zapitati se možemo li razlikovati ono što još čini prirodu od njenog oponašanja posredovanog tehnologijama kojima se služimo i prepoznajemo li sami sebe u tako prikazanoj stvarnosti.