Leo Vukelić - Ilica kulture
No, ono realno stanje na ulici je danas, početkom rujna 2016. bitno drugačije. Samo na potezu od Britanskog trga do Vodovodne ulice u Ilici brojni su prazni ulični lokali. Pri zadnjem prebrojavanju bilo ih je 44. Sada ih je ipak nešto manje, a vjerojatno već u listopadu će ih biti i preko 50. Neki od njih su privatni, neki se u to pretvaraju već desetak godina, neki su u vlasništvu grada Zagreba, a neki države i pod upravom DUDDI-ja. U izlozima su izložene samo jasne poruke; Zatvoreno zbog preuređenja, Povrat vlasništva, Javna dražba, Preselio na drugu lokaciju....
Tako ova glavna ulica za kupovinu (kao i neke slične samo malo manje glavne) počinje predstavljati živući spomenik odumiranja središta grada te izmještanja ekonomskog i društvenog interesa na periferiju. Jer koji je to komercijalni, rentabilni ili isplativi sadržaj moguć u uličnom lokalu od 50 m2 za jednog ili dvoje zaposlenika? Koji će to sadržaj vratiti ljude u centar? Rasvjetna tijela, Pekara, Optika, Slušni aparati, Second hand shop, Masaža,... I možda još važnije, treba li uopće taj sadržaj biti komercijalan?
Kako je poznato, u mnogim europskim gradovima i kulturnim središtima, rješenju takvih pojava pristupilo se širenjem kulturnih sadržaja i ponuda. Mnogi takvi prostori su uz lokalne i nacionalne poticaje pretvoreni u galerijske prostore čime obogaćuju kulturnu ponudu gradova, ali i potiču razvoj umjetničkog stvaralaštva, razmjena i suradnji. Mogu li kultura i umjetnost dati odgovor na sva ta pitanja?
Projekt ILICA KULTURE demonstrirat će umjetnost kao moguć i adekvatan sadržaj malenih uličnih lokala, pozvat će na dijalog vlasnike, propitati će postojeće zakonske okvire i ponuditi pojedina rješenja.
Leo Vukelić
