Tomislav Pavelić - Atavizmi
Pokušaj prvi. Radovi Tomislava Pavelića mogu izazvati i zadovoljstvo prepuštanja i duboku potresenost, nestrpljenje i radoznalost, nelagodu… Nije svejedno u kakvom raspoloženju, s kakvim se trenutačnim ili usađenim očekivanjima i predrasudama, nađemo pred njima. Govorim uopćeno, a opet jedino u svoje ime. Sebe kao promatrača. Kako prolaze godine i mijenjaju se okolnosti susreta s umjetnikovim zapisima vlastitih psihofizičkih stanja – a uvijek (pa i kad sumorno zaziva iz Tzarinog plamen sâm, ja sam sâm) u dijalogu s drugima i dragima, s ranjivošću tijela i bića, s prirodom, vremenom i prostorom – tako se mijenja i moj odnos prema njima. Sigurno, nisam rekla ništa što ne bismo znali ili što ne bi bila bilješka pri pokušaju tumačenja djela i svezama s njegovim autorom, kontekstom, pozicijom promatrača. Ali, rekoh, to je tek bilješka, usputna misao koju uglavnom izbjegavamo razmatrati. Zašto mi se onda čini važnim njome ispuniti prazninu između riječi? Čemu isticanje neophodnosti oslanjanja na značenje trenutka? Zašto se, ni pod cijenu promašaja, ne odričem takva poriva? Iskren odgovor bio bi da dolazi iz želje za nagovorom sebe/promatrača na nužnost pokušaja… Na sličan način na koji, uostalom, to stoji u ideji Pavelićevog djelovanja: Sto pokušaja (da se promijeni sve). Pokušaj, promašaj, pokušaj. Iako ne bez izvjesne tjeskobe, otuda sloboda da neizvjesnost valjanosti čitanja rada iz ove perspektive podijelim s neznanim čitateljem/promatračem.
Pokušaj drugi. Albert Camus uvodi nas u Mit o Sizifu Pindarovom 3. Pitijskom: „O dušo moja, životu besmrtnu ne stremi ti, već polje mogućeg iscrpi.“ Dalje će Camus govoriti o apsurdu slobode koji se, među ostalim, ogleda u upornosti jer, kako kaže, misliti – to je naučiti iznova gledati, upravljati svoju svijest, učiniti od svake slike privilegirano mjesto. Tomislav Pavelić je uporan. Iscrpljuje i ne odriče se ni jedne slike. Od nekih je možda zazirao, ali je i ustrajao, i dijeli ih s nama. Zato ću njegovu upornost radije nazvati neustrašivošću. Dalek je i težak put do neustrašivosti, do pripuštanja sebe, a onda i neznanca u prostore gdje se rasvjetljuju mračne, potisnute, zabavne i banalne, naizgled nevažne životne epizode, postupci i geste. A sve kako bi se (iz)gradila krhka predodžba identiteta. Izvjesno je da Pavelić zna da govor o društvenom, socijalnom, etničkom, rodnom, spolnom i svim drugim „velikim“ identitetima nije dovoljan, da se po odgovore mora ući do u „staničnu“ analizu tijela, uma… (srca?, duše?). Moliti Očenaš? Strigati ušima? Ostaviti nijemom tužaljku starosti? Da, i sve to treba izbliza promotriti, zapisati i pokazati svijetu. U njegovom arhiviranju stanja ništa nije prezreno.
OČE NAŠ/STO POKUŠAJA (DA SE PROMIJENI SVE), 2…
Zašto Oče naš? Odmah ću reći, slutim da u ovom slučaju nije u pitanju molitva nego meditativni zvukopis. Nešto kao, recimo, om, ali isključen iz svetosti religije i sveden na mantru. Umjetnik mantru Oče naš ponavlja sto puta. Pratim ga, pokušavam se usredotočiti na riječi i njihovo značenje, pa se prepuštam pjevnosti ritma, slušam šumove u pozadini, neki pjev ptice, vraćam se glasu. U njemu su strpljenje, muka, iscrpljenost, interpretativni napor, iskliznuća. Ipak, riječ je o pokušaju. Zajedničkom: Oče naš koji jesi na nebesima/ sveti se ime tvoje /dođi kraljevstvo tvoje/ budi volja tvoja/ kako na nebu tako i na zemlji / kruh naš svagdanji daj nam danas / i otpusti nam duge naše / kako i mi otpuštamo dužnicima našim / i ne uvedi nas u napast / nego izbavi nas od zla/ Amen.
UŠI/STO POKUŠAJA (DA SE PROMIJENI SVE), 2013.
Striganje ušima? Dječja posla! Što igra „ja to mogu“ znači kad joj se vratimo desetljećima udaljeni od nevinosti djetinjstva? I je li djetinjstvo nevino? Kakva se trauma moguće ondje učahurila, a sada se polako zacjeljuje i ne može se iskazati drugačije nego pokušajem rekreiranja svega što smo ikad (u)činili? Makar to bilo i micanje ušima čime smo nasmijavali obitelj, prijatelje. Ali više nije riječ o šali. Jedan pokušaj mogao bi nasmijati, sto pokušaja mukotrpan je posao. I moje se lice grči s umjetnikovim, bezuspješno podražavam micanje ušima i u običnosti toga komičnoga čina nazirem neku tragičnost.
OBITELJ/IKICA, 2006.
Soba. Kamera je usmjerena na stol za kojim sjede umjetnik i Ikica. Protjecanje vremena. Gotovo polusatni Ikičin monolog prati tek poneka umjetnikova replika, usredotočen je na njezine riječi, nježno ju je obgrlio, miluje je po kosi, jednom ustaje od stola i nestaje iz kadra, opet se vraća s izvezenim platnom…. Ikica govori, čas je mirna čas uzbuđena, do suza. Vadi maramicu i briše suze. Plačem i ja. Čini se da nas je umjetnikovo prihvaćanje i volja da sluša obje ganulo. Ikica je na zalasku zrele dobi, ali i ona i umjetnik postaju starijima na očigled: scena je snimana kasno poslijepodne kad se uzbibane svijetlo-tamne sjene sa zavjesa primiču Zapadu i malo-pomalo lica protagonista ostaju u mraku. U Ontologiji nezgode Catherine Malabou piše o starosti: „Progresija, evolucija, modulacija, ponavljanje, ali i trenutnost, beskrajna brzina, sudar, nezgoda, što kao da izmiču trajanju ili, u najmanju ruku, unose u gustoću slijeda bezvremeno račvanje destrukcije, oštro kao pandža, nepredvidljivo, potresno i veličanstveno.“ Neka to budu riječi uz video-zapis tete Ivke i umjetnika. Koji nas, lišeni glasa, pozivaju da u tišini dijelimo tajne života.
Ružica Šimunović