Sandra Sterle: Zaboraviti, sjetiti se, znati

"Premda, na prvi pogled, definirana konvencionalnim gabaritom s koricama i knjižnim blokom zamišljenim za kronološko listanje, umjetnička knjiga "Zaboraviti, sjetiti se, znati" složeni je umjetnički koncept koji, podudarno umjetničinoj praksi, eksperimentira s medijem te estetskim i komunikacijskim obrascima umjetničke forme. Autorica, naime, istražuje moguća proširenja medija: ne zadirući u formalnu strukturu knjige, tretira je kao izmičuću, fluidnu formu objekta-procesa uspostavljenu u prostoru/vremenu. Ekstenzije fizičkih zadatosti korica i listova materijaliziraju se u multipliciranim stranicama po prostoru Galerije ili ponovnim autoričinim intervencijama u knjigu, pri čemu svaki primjerak iz naklade postaje jedinstven. Pozivajući i čitatelje da umetanjem vlastitih stranica rekreiraju ponuđenu strukturu, stvarajući naknadne originale, ona pokreće benjaminovski dijalog o statusu kopije, produkcije, reprodukcije i autorstva. Upisujući se iznova u knjigu, ona je izvodi, markirajući tijelo kao instrument i novu materijalnost knjige. Performativnost, pokret tijela u prostoru, podrazumijeva vrijeme. Ta temporalnost konstitutivni je element forme. Uključuje premještanje realiteta, autoreferencijalnost i autocitatnost, što se iskazuju kao simultanost dijakronijskih vremenskih sekvenci.
Temeljena na supostavljanju i rekonfiguraciji materijala izmještenih iz osobnog arhiva, skica, zapisa, privatnih bilježaka, fotografija sekvenca umjetničkih projekata te davno nastalih, pa zaboravljenih, objekata, ostavljenih po podrumima i garažama prijatelja, odakle će ih autorica izvući ne bi li ih integrirala u galerijski postav, knjiga "Zaboraviti, sjećati se, znati" opisuje autobiografski luk započet u djetinjim maštanjima i zapitanosti nad tajnama svemira posredovanim kroz figuru djeda. Lik nona u različitim se pojavnostima provlači kroz knjigu, kodira značenje i, kao krhka okosnica, predstavlja jedino usidrenje rastvorene strukture.
Koristeći strategije dekonstrukcije, dislociranja i miješanja tehnologija, autorica gradi složenu vizualnu cjelinu, otvorenu formu, kao bazu za pripovijest o preklapajućim i nedovršenim identitetima, zahvaćajući neuhvatljive ostatke – tamne tvari – umjetničkih i životnih procesa." (Irena Bekić, iz predgovora)