Javna čitanja: Priče o ljubavi, ludilu i smrti. Marko Stamenković

U najnovijem izdanju Javnih čitanja povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos Marko Stamenković fokusira se na "Priče o ljubavi, ludilu i smrti", napisane prije točno jednog stoljeća, 1917. godine, a sada prevedene na hrvatski u izdanju Matice hrvatske. Ova zbirka priča urugvajskog pjesnika, dramatičara i pripovjedača Horacia Quiroge, klasično je djelo hispanskoameričkoga modernizma u kojemu autor obrađuje mračne aspekte ljudske prirode, zločine, bolesti, strasti, dok čitatelja drži u stanju postojane i suptilne napetosti i nelagode. Povezujući svoju izvedbu s projekcijom video-dokumenta rada portugalskog umjetnika Tiaga Boma "Feretrum: Onaj tko jede vlastiti rep", Marko Stamenković izvodi osobiti memento mori. 


TIAGO BOM - Feretrum: Onaj tko jede vlastiti rep

Jeste li ikada čuli za Ruhnu? U Riškom zaljevu na Baltičkom moru nalazi se mali otok s vrlo zanimljivom poviješću. Tijekom Drugog svjetskog rata, ovo udaljeno mjesto bilo je vojna baza kako za njemačke tako i za sovjetske okupacijske trupe. Ono što ga čini još osobitijim jest činjenica da se njihovi materijalni tragovi, rasuti po otoku, i dalje mogu tamo naći. Prije nekoliko godina, dok je šetao šumom na tom otoku, Tiago Bom otkrio je neke zagonetne predmete iz prošlosti. Bili su to kralješci koji su pripadali neidentificiranom biću. Potaknut njihovom skulptorskom kvalitetom, u umjetniku se postupno razvijala sve veća pozornost. Svest o transformativnoj sposobnosti kostiju nije ga ostavila ravnodušnim: odlučio im je ‘udahnuti život’ animacijom, ne bi li kreativnom intervencijom mrtva materija dobila drugačiju, konstruktivniju kvalitetu. Riješio ih je učiniti asemblažima sa potpuno novim značenjem. Tako je nastao "Feretrum: Onaj tko jede vlastiti rep". Kosti su reproducirane u strukturni element - skulpturu – koja je animirana (pokretna) do one mjere do koje kružna forma fosilnog asemblaža može ukazivati na mitološki simbol cirkulacije pojava, prirodnog sklada i, napokon, ideje savršenstva.
Rezultat izmišljene ili psihološke arheologije, projekt "Feretrum: Onaj tko jede vlastiti rep" realiziran je 2012. godine u Norveškoj, tijekom studijskog razdoblja umjetnika. Tada je, prvi i posljednji put, ova skulptura-u-pokretu prikazana u njegovu malom ateljeu a u povodu programa Nacionalne umjetničke akademije u Oslu otvorenih javnosti. Naslov projekta dovoljno je ironičan da uputi na onaj kolokvijalni izraz koji označava da netko hoda u krugovima ili živi u mislima koje se uvijek iznova vraćaju, jer je ‘zaglavljen’ u statusu quo kao odrazu kolektivnog političkog i društvenog stanja, u biti (naizgled) nepromjenljivog. Dodatno, termin feretrum pozajmljen je iz latinskog jezika i klerikalnog vokabulara kako bi sugerirao mjesto u kojem se čuvaju i pokazuju svete relikvije. 
Rad se sastoji od kostiju od lijevanog jesmonita (akrilne žbuke topive u vodi), pričvršćene jedna uz drugu u kružnom obliku. Tako formirana konstrukcija obješena je sa stropa, dok njeno kretanje olakšavaju žice pričvršćene za motor s niskom rotacionom aktivnošću. Animiran mehaničkim instrumentom, ovaj ‘mrtvi’ materijal organskog podrijetla sada rotira – kao da je opet ‘živ’ – u vrlo glatkom, gotovo božanskom ritmu. Skulptura je prvobitno bila smještena u određenom kutu unutar potpuno zatamnjenog ateljea, tako da se kružna struktura mogla osvijetliti vrlo preciznim reflektornim svjetlom, iz dvostrukog razloga: da bi se na suprotnom kutu formirala kružna svjetlost, a na zid bacala pokretna sjena. Tako nastala kazališna atmosfera pridonijela je ideji umjetnika da rekreira događaj prožet gotovo vjerskim iskustvom. Također vrijedi napomenuti da jedna od njegovih skica za projekt obuhvaća drugu, malo manju verziju skulpture: ona uključuje i veliki ljubičasti jastuk od baršuna sa zlatnim užetom koji rezonira shemu boja kršćanske katoličke crkve – otuda i 'opskuranost' atmosfere u kojoj je djelo prvi put prikazano.
Po vlastitim riječima umjetnika, ikonografija kružnog oblika ovdje potiče od dva glavna izvora. Jedan je Jungovo razumijevanje arhetipova, osobito u vezi sa alkemijskim simbolom koji je zastupljen u mnogim oblicima, poput zmije koja jede svoj rep (ili psa koji proganja vlastiti rep, posebice u kontekstu vikinške povijesti). Drugi je Platonov Timaeus, čija se pripovijest o Ouroborosu (‘onome koji jede svoj rep’) odnosi na jednu od rasa koje nastanjuju Zemlju. "Feretrum: Onaj tko jede vlastiti rep" ima kvalitetu tjelesnog rada: stvara vrlo bliski odnos s tijelom gledatelja, ali također i s njegovim/njenim umom – budući da funkcionira kao neobičan memento mori, čime se izravno odnosi na ljudsku smrtnost. Međutim, ova animirana ‘mumificirana’ skulptura istodobno promovira ideju besmrtnosti: sačuvana u video formatu koji dokumentira raniji prikaz instalacije, ona sada čeka svoju priliku za početak novog, ‘drugog života’ – možda baš u Zagrebu, i možda baš kroz jednu priču o ljubavi, ludilu i smrti… (Marko Stamenković)
......................................................................................................

Tiago Bom je rođen 1986. godine u Lisabonu (Portugal). Diplomirao je na Fakultetu umjetnosti Sveučilista u Lisabonu (FBAUL), gdje studira od 2004. do 2009. Tijekom studija, provodi godinu dana u Taljinu u okviru akademske razmjene sa Estonskom akademijom umjetnosti (2007-2008). Nakon studija stiče i dopunsku diplomu na katedri za kulinarske vještine u Danskoj, u okviru programa koji nudi Copenhagen Hospitality College. Magistrira 2014. godine na Nacionalnoj akademiji umjetnosti u Oslu (Norveška), gdje kontinuirano živi i radi od 2011. Od 2009. godine sudjeluje na samostalnim i skupnim izložbama u Portugalu, Estoniji, Irskoj i Norveškoj. Dobitnik je šest stipendija norveških umjetničkih i obrazovnih fondova. Godine 2013. sudjeluje na 55. Bijenalu u Veneciji (2013) kao jedan od kustosa Centralno-azisjkog paviljona.

Marko Stamenković je rođen 1977. godine u Vranju (Srbija). Po zanimanju je povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos. Nakon osnovnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (1995-2003) stječe magistarsku diplomu na interdisciplinarnim postdiplomskim studijama Univerziteta umjetnosti u Beogradu (2003-2005). Godine 2014. doktorira na Odjelu za filozofiju i moralne znanosti Sveučilišta u Gentu (Belgija), gdje radi na projektu "Kulture samoubojstva: Teorije i prakse radikalnog povlačenja". Kao nezavisni kustos od 2004. realizira autorske i kolektivne projekte i izložbe u Srbiji i inozemstvu (Belgija, Bugarska, Albanija, Austrija, Češka, Francuska, Slovenija, Hrvatska). Sudionik je brojnih međunarodnih konferencija i simpozija, kao i kustoskih programa – umjetničkih rezidencija diljem Zapadnog Balkana i Europske Unije, u Južnom Kavkazu, na Bliskom i Dalekom Istoku, u Sjevernoj i Južnoj Africi, kao i u Sjevernoj i Latinskoj Americi. Kao gostujući predavač nastupao je u obrazovanim ustanovama u Tirani, Cetinju, Bihaću, Gentu, Geteborgu, Pretoriji, Istanbulu, Sofiji, Velikom Trnovu, Oslu, Dublinu, Brnu, Taljinu. Redovito objavljuje tekstove u publikacijama iz područja suvremene vizualne umjetnosti, vizualne kulture, filozofije i društvene teorije.

......................................................................................................

Javna čitanja susreti su na kojima vizualni umjetnici čitaju naglas okupljenim slušateljima. To je jednokratan i efemeran umjetnički događaj koji podrazumijeva različite intermedijalne izvedbe, reaktivacije postojećih tekstova popraćene performansima, videom, tekstovnim intervencijama ili jednostavno čitanje naglas. To je svojevrsna "društvena instalacija" gdje umjetničko i gledateljsko polje djelovanja interferiraju u neposrednoj interakciji.

Projekt podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.