Ana Kovačić - Za ljude koji prolaze

 
„Sve prolazi“ sintagma je koju dvoje neimenovanih protagonista tijekom razgovora nekoliko puta ponavljaju u videu projiciranom na prozorskom staklu Galerije VN. Video je namijenjen ljudima koji prolaze, pa tako i prolaznicima Vodovodne, Ilice i Mandaličine ulice, na čijem se križanju galerija nalazi, jer projekciju gledamo izvana, s ulice. A projekcija prikazuje upravo križanje ovih triju ulica. Ako posjedujemo informaciju o umjetničinoj kućnoj adresi, možemo iščitati kako je  jedan od gore spomenutih aktera ona sama, dok iz videa, ali i sadržaja dijaloga, naslućujemo da je kestenjar, čija se „butiga“ nalazi ispred galerije, onaj drugi. Video nema tona, razgovor pratimo na titlovima, zbog čega nije moguće u potpunosti razabrati tko izgovara koje riječi. Autorica na taj način stvara privid zrcala, jer misli i riječi kestenjara zrcale se u njenim vlastitima. Zrcalo je dominantan motiv u Aninom radu, pri čemu ono nipošto nije srebrno i egzaktno poput zrcala Sylvie Plath. Anino je zrcalo zamućeno, fluidno i nestalno, što je potencirano i promjenama vidljivosti projekcije videa, ovisno o vremenskim prilikama ili dobu dana. Projekcija  postaje u potpunosti vidljiva tek u večernjim satima, sa zalaskom sunca, jer noć ionako izoštrava osjetila. Umjetničino zrcalo nalikuje onome Lewisa Carrolla u Alisi s onu stranu ogledala, a ključ za ovakvo čitanje daje nam i sama autorica spominjući album Lost and Safe američkog dua The Books. Na albumu se nalazi pjesma Vogt Dig for Kloppervok, ili u prijevodu s danskog, Čuvaj se Jabberwocka - stih pjesme Jabberwocky iz Alise s onu stranu ogledala. Zrcalo je to koje reflektira stvarnost onakvu kakvom je u svojoj mašti doživljava promatrač – zamagljenu, izokrenutu, parcijalnu ili opterećenu sjećanjima. A zakoračimo li i mi u fantastični svijet iza ogledala, ili, u našem slučaju, u galerijski prostor, ondje nas očekuje umanjena replika reflektirajućih prozorskih stakala i vrata Galerije VN. Gotovo „platonovski“ i pomalo autoironično, autorica implicira da je ovaj rad zapravo tek „treći od istine“, slika slike ili odraz odraza, no istina je varljiva kao i odraz u višestrukim ogledalima koji se mijenja i s najmanjim pomakom položaja našeg tijela.

Zrcalo Ane Kovačić je poput palimpsesta; kroz multiplicirane odraze ljuštimo slojeve značenja koji nas uvijek vraćaju na početak. „Teško je na križanjima, ali tko te pita“, zaključuju naši sugovornici iz videa, govoreći o križanju na kojem vode razgovor, jer „promet stalno teče“, no sasvim je izvjesno da zapravo govore o životu, životnim prekretnicama, krajevima i novim počecima.

A čaroliju s onu stranu ogledala „razbija“ tek kestenjar, pripovijedajući o izložbama koje je tokom brojnih godina promatrao kroz velike galerijske prozore -  o prolaznicima koji se čude i pitaju što je to uopće umjetnik htio reći ili onima koji jednostavno prođu, sliježući ramenima. Sugerira joj: „Vi ste, recimo, trebali snimati sredinom 10. mjeseca, ali da je lijepo vrijeme, jedno sunčano jesensko popodne. Možda nedjeljno. Odavde gdje sam ja. Kad vi pogledate Vodovodnu, a sve je žuto. Sunce gađa u ove lipe, a lipe su skroz žute, lišće pada po cesti, sve je žuto.“

Uvodeći metafikcijske  elemente u priču, umjetnica  promatračima omogućuje ironijski odmak, lišavajući ih pretjeranog uživljavanja, sentimenta ili patetike. Ipak, smještajući radnju upravo na križanje Vodovodne, Ilice i Mandaličine ulice, Ana Kovačić ovom, na prvi pogled, gotovo dokumentarističkom radu daje jednu sasvim intimnu dimenziju. Ovim je raskršćem prolazila nebrojeno puta. U lokalu na uglu nekad se nalazila trgovina Žitnjak u koju bi s majkom svraćala kupovati biljke. Danas ta trgovina više ne postoji, kao što nema ni obližnje videoteke koju je često posjećivala. Nema ni kafića Next Door, u kojeg je običavala svraćati s Igorom, zimi kad bi se vraćali iz ateliera i kad bi zakasnili na autobus za Vrhovec. A nema više ni nekih ljudi, primjećuje kestenjar, „Dogodi se da se vratim nakon što me par mjeseci nije bilo i primijetim da nekih ljudi, s kojima sam pričao svaki dan, nema.“

Vrijeme je nemilosrdno poput čudovišnog Jabberwocka, njegova „čeljust grize, a pandže love“, ali naši protagonisti mire se s time svjesni da će „život uvijek neumoljivo ići na križanju Mandaličine, Ilice i Vodovodne“.