Kad arhitektura postane sjećanje

Pogled na umjetničku produkciju projekta Motel Trogir 2014.- 2017.

 
Umjetnici: Gildo Bavčević, Igor Juran, Gaja Mežnarić Osole i Nuša Jelenec, Neli Ružić, Lana Stojićević, Katharina Swoboda, Nikolas Ventourakis, Ana Zubak
 
Upitani jednom prilikom kako vidimo umjetničku produkciju unutar projekta MOTEL TROGIR, odgovorili smo kako svaki puta pokušavamo artikulirati neki vid zajednice: Umjetnička produkcija je dio kampanje MOTEL TROGIR, ali ne nužno i njezina ilustracija. Tu dolazimo na kompleksan teritorij i odnose u kojima nam je jako važno razjasniti što zapravo proizvodimo, kako, ali i koja su naša polazišta te (politička) stajališta. Dakle, početni input je prilično jasan, ali dalje, recimo, nemamo kontrolu. U trenutku kada umjetnik/umjetnica počne raditi na određenoj ideji, projektni tim Motel Trogir služi im samo kao podrška, i konceptualno i organizacijski. Naravno, pokušavamo utjecati i na ishod umjetničkog istraživanja, u smislu poticanja dijaloga ili sugestija, ali na kraju dana umjetnici sami oblikuju svoj rad, preuzimaju odgovornost za njega, a mi ih tretiramo kao dio zajednice Motel Trogir.

MOTEL TROGIR  jest projekt i građanska kampanja za zaštitu modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Započeli smo ga 2013. vrlo bazično; Vitićev motel u Trogiru, za koji su neki od nas i osobno vezani, stajao je – i još stoji – na ulazu u grad devastiran, a oko njega manje-više prostorni kaos. Doimao se kao „pogrešan“ kod u prostornom „sustavu“ u kojem se našao: ogromna parcela uz magistralu, izuzetno promišljen prostorni dispozitiv, svedeni oblici, praznina među njima, totalna opozicija svome okolišu. Počeli smo ga reproducirati, umnažati, proizvoditi desetke slika, uvijek istih nekoliko motiva: njegovi sad već kultni bungalovi, glavna zgrada s raspadajućim natpisom Motel Soline [1] i palma koja se ogleda u razbijenom staklu prvog kata, šaš koji ga okružuje, lomljeni kamen njegovih vanjskih zidova.

Uslijedilo je istraživanje i intenzivno povezivanje s desecima ljudi koji su se uključili u dugotrajan proces njegove re-afirmacije, re-animacije i prve faze njegova spašavanja – vraćanja na mentalnu mapu lokalnog stanovništva, šire javnosti i stručnjaka, koji su doduše znali za trogirski motel, obilazili ga sa studentima arhitekture, ali i nerijetko konstatirali njegovu „preranu smrt“. Obrćući logiku, tijekom nekoliko narednih godina, motel se kao izuzetan primjer modernističke arhitekture i jedna od najelegantnijih dalmatinskih građevina Ivana Vitića, nametnuo kao najogledniji arhitektonski projekt realiziran u drugoj polovici 20. stoljeća u Trogiru i njegovoj neposrednoj okolici. Nažalost, on danas više funkcionira kao „raspadajući spomenik“ boljoj graditeljskoj prošlosti, jer iako zakonski zaštićen kao kulturno dobro – dobrim dijelom upravo zahvaljujući kampanji projekta Motel Trogir -  svojom logikom organizacije prostora, oblicima i simbolikom daleko nadmašuje imaginaciju i potrebe današnjih „poduzetnika“, koji u njemu vide „problem“ i na svaki ga način žele ukloniti i osloboditi prostor za neku novu gradnju. Odatle i posezanje za donekle konzervativnom metodom „zaštite“, inzistiranje na očuvanju njegovih fizičkih (za)datosti: on je u isto vrijeme i okoliš i protagonist, jedan od zadnjih modernih podsjetnika drugačijeg poimanja prostora u gradu, ali i društvenih relacija. Njegov gubitak značio bi i gubitak epistemološki različitog prostornog znanja. Zato je pitanje adekvatne evaluacije i zaštite motela i ostalih vrijednih primjeraka modernizma, ujedno i političko pitanje.

Slijedom navedenoga, MOTEL TROGIR je više od „projekta“, to je naziv javne kampanje za njegovu zaštitu, ali i za podizanje svijesti o važnosti kasno-modernističke baštine i vraćanje na racionalno istraživanje (društvenog) konteksta koji ju je generirao. Različita polja našega djelovanja poput istraživanja, izdavaštva, umjetničke produkcije, aktivizma baštine, ali i pokušaja organiziranja lokalne zajednice, samo su segmenti proizašli iz potrebe za sveobuhvatnom „obradom problematike“, kao i širenja područja utjecaja. MOTEL TROGIR kao javna kampanja zapravo koristi sve kanale koji su nam bili poznati i dostupni, koje smo artikulirali dugogodišnjim bavljenjem kulturnom proizvodnjom, uglavnom kroz male organizacije na takozvanoj 'nezavisnoj kulturnoj sceni'.

Upitani istom prilikom da li je naše djelovanje, inzistiranje na jednoj temi, baštini modernizma, konzervaciji, neki vid otpora neprestanoj proizvodnji novog sadržaja koju nalaže projektna logika, odgovorili smo potvrdno, ali ne bez proturječja [2]. Nismo izmišljali „novo i originalno“, nismo „izmišljali“ projekt, konstruirali ga kompleksnim jezikom projektnog menadžmenta, već smo prepoznali potrebu na terenu i mobilizirali sveobuhvatno znanje i mogućnosti članova projektnog tima, uz brojne suradnike, te zapravo artikulirali „platformu“ MOTEL TROGIR koja nadilazi tim i naše „vlasništvo“ nad projektom. Međutim, ne zamagljujući vrlo očigledna ograničenja, materijalne i ekonomske zadatosti koje određuju naše djelovanje, kao „male, prekarne jedinice kulturne proizvodnje“ (nevladine udruge), koja se natječe za sredstva i time sudjeluje na projektnom tržištu, metodologija i dosezi našeg rada moraju se promatrati i u tom svjetlu. Dakako, to se dijelom odražava i na „kulturnu proizvodnju“ unutar projekta, uključujući i publikaciju te nove umjetničke radove koji su zastupljeni i na ovoj izložbi.

Radovi koje ovom prilikom predstavljamo samo su pogled na jedan dio umjetničke produkcije projekta od 2014. do 2017- od prvih intervencija u javnom prostoru Trogira, kada je Neli Ružić realizirala svoju svjetlosnu instalaciju „Stolen Future“, preko rada s internacionalnim umjetnicima na intenzivnim ljetnim rezidencijama i studijskim putovanjima (Alice doesn't live here anymore, 2015. godine i The East is West of the West, 2016. godine), predstavljanja na dva izdanja Bijenala mladih umjetnika Europe i Mediterana (u Milanu i Tirani), sve do recentnih tematiziranja kompleksa Koteks-Gripe u Splitu kroz program Urbane praznine/Rethinking the Void. Kao svojevrstan ekskurs, praksu nevezanu uz produkciju projekta Motel Trogir, u izložbu smo uvrstili i rad „Na/do/gradnja“ Lane Stojićević. Radi se o maketi, studiji slučaja bungalova Vitićeva motela u Biogradu, koji je u stvarnosti 'preuređen' (obojen žutom i zelenom) i dograđen dvoranom za vjenčanja, a umjetnica mu je 'nadogradila' još jedan kat i dodala krov.

Naslov publikacije koju smo izdali 2016. godine Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi, vjerojatno je odgovarajući naziv i za ovu izložbu, iako sada  artikuliran ponešto drugačije, uzimajući u obzir različitost iskustva umjetnika i njihovog konteksta, te teme radova. Kad arhitektura postane sjećanje na odavno zaboravljeno ili bolje reći- potisnuto iskustvo, nema namjeru nostalgičarski kopati po subjektivnim poljima individualnog sjećanja, već ukazati na samo-cenzuru, naknadnu interpretaciju vlastitog iskustva, svojevrstan „inženjering sjećanja“, potaknut agresivnim procesima društveno-povijesne revizije. Poslijeratna modernistička arhitektura na neki način postaje „smetnja“ tom procesu, „materijalni dokaz“ da je i socijalističko društvo moglo generirati ekonomsku, tehnološku i estetsku vrijednost, koju je pokretao društveni ideal, bez obzira koliko ga danas možemo (i trebamo) sagledavati i iz kritičke perspektive. Ono se ne može jednoobrazno promatrati kao „društveni neuspjeh“, kako sve više sugerira službena historiografija.

Umjesto zaključka, završavamo citatom armenskog teoretičara arhitekture i umjetnika Rubena Arevshatyana: blistavi primjerci moderne arhitekture iz razdoblja od 1960-ih do 1980-ih, koji bivaju uništavani ili degradirani do neprepoznatljivosti u neoliberalnoj stvarnosti zadnjih desetljeća, pružili su temelj za razvoj aktivnih javnih diskursa vezanih uz razne teme poput javnog prostora, ponovnog iščitavanja povijesti te temeljitog preispitivanja estetike tih građevina. Jedna od ključnih tema tog diskursa jest fokus na filozofski aspekt spomenute arhitekture koja je potekla kako iz određenih ideoloških principa tako i iz specifičnih socio-političkih, ekonomskih i kulturnih uređenja karakterističnih za svaki pojedini kontekst. Jedna stvar je jasna – filozofija te arhitekture dijametralno je suprotna filozofiji neoliberalne arhitekture. Stoga je evidentno kako problemi vezani uz nju sežu dalje od samog pitanja očuvanja kulturnog naslijeđa. Upravo putem ove arhitekture moguće je iznova osloviti čiste koncepte drugih oblika društvene organizacije te razumjeti logiku transformativnih procesa kolektivne svijesti unutar neoliberalnog konteksta. [3]