Silvio Vujičić: Flowerworks

Silvio Vujičić: Flowerworks
 
Ništa nije onako kako se čini. Naš je doživljaj sebe i drugih uvijek samo provizoran učinak nastao na kontingentnom presjecištu subjektnih polazišta. U tom je smislu doživljaj uvijek već interpretacija, istovremeno iziskujući (re)interpretaciju: predmet doživljaja nikada nije u potpunosti jasan ili izravan, naprotiv, inherentno je sporan i stoga i političan. Navedeno se prelama kroz trodijelnu strukturu rada Flowerworks, autora Silvija Vujičića, kao reprezentacije završne faze projekta Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnicama.[1] Vizualno oblikujući dosadašnja promišljanja, rezultate i zaključke te ih transponirajući u umjetnički rad, simbolički predstavlja daljnji korak prema uključivanju i osvještavanju LGBTIQ tematike u kontekstu narodnih knjižnica. Stavljajući u svoje središte zanemarene, obespravljene, zaboravljene, identitete koji stvaraju nelagodu, otpor, koji se čitaju kao potencijalno opasni i ugrožavaju uhodano djelovanje, norme, vrijednosti, reprezentirajući ih kroz simboliku cvijeća, upućuje na to da neutralnost ne postoji.
Rad se razvija u tri povezana segmenta: plakat s idejom njegova dijeljenja u funkciji poziva knjižnicama na zajednički solidaran pristup temi, bookmarkeri gerilski umetnuti u knjižni fond te, kao središnji dio izložbe, predimenzionirani herbarij, radikalna umjetnička gesta kojom autor vadi prozorska stakla galerije i na njihovo mjesto stavlja nova. Na taj način rad doslovno postaje inkorporiran i upisan kao strukturalni dio knjižnice, istovremeno i zona koja prostorno i simbolički razdvaja unutarnji institucionalni prostor od javnoga vanjskog. Upravo u točci njihove interferencije, uprisutnjuje se pitanje LGBTIQ identiteta: staklena prozorska opna gubi svoju predstavljačku funkciju kroz dekonstrukciju vrta kao mikrokozmosa, Foucaultove heterotopije simboličkog savršenstva, koja ovdje izmiče, postaje supstitut, odraz i njegova negacija. Predstavljen u formi osuvremenjenog herbarija, s jedne strane prelomljenog kroz reprezentativnu formu izloženu u prozorima, s druge minimalističku intervenciju bookmarkera skrivenih u knjigama, Vujičićev pristup temi, osim konceptualane, uključuje i znanstveničku predanost predmetu proučavanja, laboratorijske uvjete koji zahtijevaju isplaniran, detaljan, precizan pristup u radu, delikatnost u obradi fragilnog umjetničkog materijala izloženog rasapu te se u isto vrijeme čita kao karnalni trenutak i poetska dubina, koja medijatizira i organizira nove načine gledanja. Stvaranje herbarija nalaže dugotrajan posao branja, sakupljanja i sušenja cvijeća, minuciozno i precizno oblikovanog u filigranske kompozicije u formi vijenaca ruža, tratinčica i maćuhica. Umjesto u herbarijske arke, latice cvijeća umeće, laminira i komponira unutar prozorskog stakla, dok razvrstavanje po vrstama, rodovima i porodicama zamjenjuje rječničkim natuknicama kao legitimacijskom instancom, uvodeći pritom u fokus problematičnost odabira značenja leksika, sintagmi i fraza koje institucionalna leksikografija, upisujući u riječi, podupire.
Procesualnost i kompozicija temeljena na složenim konceptualnim promišljanjima teme, referentne su točke Vujičićevog rada, čija lijepa pojavnost, visoka estetika i auratičnost uvijek reprezentira neku tenzičnost u prikazanom. Prvo gledanje na tom će tragu voditi u čitanje rada: polazeći od koncepcije sebstva premreženog individualnim smisaonim projekcijama, rad je zavodljiva estetska konfiguracija. No, cvjetne kompozicije izložene u staklima postupkom ironizacije osvještavaju predmet gledanja. Naime, cvjetni vijenci ruža, tratinčica i maćuhica na prvi su pogled lagodna distrakcija, ugodna, primamljiva slika postavljena u galeriji u  predbožićni dio godine. No, koristeći se natuknicama iz internetskih rječnika, autor remeti njihovo poopćeno značenje, korišteno i oživljavano kroz različite sfere života, društvenosti, rituala, umjetnosti. Uvođenjem momenta začudnosti, nevinost, krhkost, prolaznost i estetika cvijeća postaju reprezentanti tjelesnosti, seksualnosti, identitetskih odrednica, želja i izbora, koji nisu normirani kao poželjni, već su njihov otklon, te se kroz umjetnički rad ostvaruju kao komunikacijske prakse. Na taj način, dovodeći u pitanje očekivanja i percepciju publike, autor je usmjerava, kako tumači Emmanuel Levinas, prema „susretu s licem Drugoga“,[2] u čijoj se događajnosti ne ugrožavaju individualne slobode već potvrđuju, istovremeno provocirajući odgovornost onoga čiji je pogled privilegiran. Tako se nevin pogled promatrača usmjeren prema, na prvi pogled, nevinoj temi, dokida kroz prateći rječnički tekst koji direktno uvodi u fokus pitanje identiteta, slobode izbora, seksualnosti: uprisutnjuje LGBTIQ osobe kao društvenu skupinu s koje struka svoj pogled skreće. No, paradoksalno, situiranje teme u prostor knjižnice/galerije ujedno i je logičan iskorak koji navedenu skupinu izvlači iz njihove arhivirane unutrašnjosti u sferu vidljivosti. Knjižnični je fond, naime, u svojoj biti, otvoren prema sveukupnosti znanja, sadržaja, tema, ipak, njegovi su određeni segmenti utišani, prikriveni, knjižničarskim rječnikom uloženi na police. U tom je smislu pozicija LGBTIQ identiteta dvostruka, u sustavu, a opet izvan njegova fokusa, u trenutnoj su konstelaciji bibliotekarskog djelovanja zanemareni, prešućeni. Ironija se razotkriva u sljedećem: iako se kroz ideal nepristranosti reprezentira logika identiteta koja pokušava svesti razlike na jedinstvenost, navedena tematika ostaje prisutna i nakon završetka izložbe: inkorporirana, uvedena i klasificirana u knjižničnom fondu, cirkularanom u svojoj biti, pitanje je trenutka kada će opet postati vidljiva. Stoga je i prodor dvostruk: s jedne strane site specific instalacija direktna je kritika, upozorenje, podstreh knjižničarstvu i njegovim strukturama, dok s druge, prepoznajući politički potencijal knjižnice kao javnog kulturnog prostora, koristi je kao referentnu točku, s koje se poruka, kada je odaslana, čita kao legitimna i vjerodostojna.
 
O projektu Nesigurne intervencije
 
Nesigurne intervencije: LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnicama pokušaj je uvođenja i promišljanja tematike položaja, vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ osoba u fondovima i programima narodnih knjižnica. Istovremeno, projekt predstavlja reaktualizaciju diskursa kritičkog knjižničarstva, kao legitimnog smjera unutar struke, pokušavajući, pritom, dekonstruirati mit o neutralnosti profesije.
Svjesni složenosti protokola i mogućih prepreka u pokušaju tematiziranja LGBTIQ identiteta, idejom smo se bavili koristeći umjetnost kao kanal, metodu i taktiku: prepoznajući i ukazujući na heteronormativnost knjižničarstva, kao na slabu točku, propust, krivinu, ideja je intervenirati u njegove strukture, određene čvrstim pravilima i procedurama, s ciljem otvaranja prostora novog diskurzivnog, političkog, umjetničkog te, u konačnici, knjižničarskog djelovanja. S jedne strane, ovakva pozicija knjižničarstvu širi područje borbe upravo kroz čitanje, korištenje i razumijevanje subverzivnog potencijala umjetnosti, dok s druge, iako u kontekstu suvremene umjetnosti kolaborativne prakse ne predstavljaju novost, uzajamnošću koja se ostvaruje u točci njihova prožimanja, otvaraju se prostori u koje umjetnost ulazi te širi doseg vlastitog djelovanja.
Projekt se realizirao u suradnji s Centrom za ženske studije Zagreb, udrugom Domino i Katedrom za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
 
Petra Dolanjski