Neonski ličioc
animacija i kolaž: Ana Schaub Ćorić
koncepcija: Barbara Katić (CT kustoski tim)
Neonske reklame kao jedan od simbola urbanog prostora u vrijeme pedesetih i šezdesetih godina 20. st., koje su davale prividni osjećaj optimizma u zapravo sivoj socijalističkoj stvarnosti, a najuočljivije upravo na prostoru zagrebačkog trga, odavno su iščezle iz javnog prostora grada. Zaborav, temporalnost, efemernost neonskih simbola tog vremena asocijacije su koje vežemo uz neonsku lumino-kinetičku skulpturu Ličioca autora Milana Vulpea.
Nekada je na zagrebačkom glavnom trgu svijetlila Chromosova neonska reklama Ličioca, te predstavljala ikonički urbani element par excellence. Danas je on izgubljen, ne samo prostorno i vremenski, nego i u cyber space-u. U potrazi za fotografijama, prikazima, tekstovima o njoj na internetu, dolazi se do spoznaje da Google, suvremena knjižnica i arhiv informacija koju mlađe generacije tretiraju kao izvor za sva područja i teme, daje oskudne, gotovo nikakve, pogotovo vizualne informacije. Kolektivni zaborav spomeničke baštine socijalizma i u okviru toga znakova tog vremena u javnom prostoru, mogao bi biti razlogom zašto je nekada u Zagrebu općepoznati i popularni ”Mandlak” gotovo u potpunosti nestao iz društvene memorije.Još jedan razlog sigurno je i pitanje same uporabe tehnologije neona koja je zamijenjena novom LED tehnologijom; ne samo što se danas smatra zastarjelom, već i zbog europske regulative energetske učinkovitosti na široj platformi. Ova jednostavna činjenica, o kojoj priča g. Lacković u radu Tanje Vujasinović ”Neisporučeni neoni g. Lackovića”, dovela je do potpunog odumiranja ovakvog načina reklamiranja i u potpunosti izmijenila sliku grada, posebno gradskih trgova. Javnim prostorom trga danas, zbog izmijenjenih energetskih propisa u skladu s europskim standardima, dominiraju prilično ne-kreativne LED i računalne reklame, a toplina i kreativnost neona je zauvijek nestala i zaboravljena.
Zbog nedostatka informacija u suvremenim medijima mlađi naraštaji prikraćeni su za ovu urbanu memoriju, a i rijetko su s njome upoznati, izuzev uskog kruga stručno zainteresiranih studenata za rad Milana Vulpea, a koji se u povijesti hrvatskog grafičkog dizajna smatra njegovim pionirom. Vulpe je razvijao svoj opus, iako blizak u svom diskursu EXAT-u, prije svega kao primijenjenu umjetnost vezanu uz marketinške aktivnosti. Zarana je počeo poslovno funkcionirati kao free-lancer što mu je omogućilo kreativni odmak od ograničavajućeg poslovnog okruženja. U svom radu bio je vezan niz godina uz tvornicu boja i lakova Chromos (1950-1959) za koju je osmislio cjelokupnu likovnu obradu, a uskoro i zaštitnu maskotu – geometrijski stiliziranu figuru ličioca koji se pojavljivao u raznim varijantama reklamiranja proizvoda, često na kreativan i duhovit način. Za potrebe reklamiranja je i nastala i ova pokretna višebojna neonska skulptura koja je po svom senzibilitetu bliska tipu animacije Zagrebačke škole crtanog filma, a i općenito, interesu prema pokretu, pa je i na izložbi prikazana animacijska rekonstrukcija skulpture u pomaku.
Originalna je reklama Neonskog ličioca bila postavljena krajem 50-ih godina 20. st. na uglovnicu na zapadnom dijelu trga, čega bi se danas malo tko sjećao, osim starije generacije stanovnika, i po urbanoj predaji, da nije svoju inačicu izradio i na krov novog MSU-a postavio naš također poznati umjetnik Dalibor Martinis. Martinis jedan je od rijetkih umjetnika koji se autentično i na propitujući način zainteresirao za opus Milana Vulpea i u njegovom djelu pronašao inspiraciju za svoje vlastito umjetničko djelovanje. Martinisova verzija postavljena je prilikom otvorenja 2009, u Muzeju suvremene umjetnosti / MSU, u sklopu performansa kada je na krovu pročitao svoj manifest pohvale umjetniku koji predano slika bez obzira na sve okolnosti - u postavu izložbe može se pogledati i poslušati u obliku doku-prikaza. Taj manifest datira još iz 1980-te, kada je Martinis za Zagrebački salon predložio ”rekonstrukciju, reanimaciju i resemantizaciju” poznate Chromosove reklame.
Tako je Dalibor Martinis postao “karika koja nedostaje” između onog i ovog vremena, a i njegova verzija reklame/lumino-kinetičke skulpture našla je svoje drugo i drugačije mjesto na krovu Muzeja za suvremenu umjetnost i tako izmještena u vremenu i prostoru pretendirala na čupanje memorije iz ralja zaborava i pretendirala na trajniju prisutnost u svijesti građana u svoj svojoj pridodanoj umjetničkoj vrijednosti i novim slojevima iščitavanja. Međutim, ne možemo vidjeti više ni tu instalaciju na MSU-u jer je i ona od 2012. ugašena! Nakon nekoliko godina počela se kvariti, baš kao što se ponekad događalo i sa starom Vulpeovom reklamom dok je svijetlila na Trgu, više puta se kvarila i bila rekonstruirana - a zanimljiva je i činjenica da je i tada dolazilo do nekakvih nepredviđenih pomaka – gličeva, što se kasnije počelo događati, prema svjedočenju kustosa iz MSU-a i s Martinisovom instalacijom, u tih par godina koliko je svijetlila. Na upit MSU-u zašto ta skulptura više ne svijetli, ispostavilo se da su za njen popravak potrebna sredstva u iznosu koji odobrena proračunska sredstva ne podržavaju u sadašnjem trenutku, a budući da je riječ o umjetničkoj instalaciji, zamjena LED tehnologijom nije opcija. Time se otvara pitanje temporalnosti i ovog rada, koji će opet biti, jednom kad se popravi, sklon kvarenju i ponovnom (povremenom) umiranju.
Martinis je očito želio zadržati tu staru tehnologiju, možda baš zbog njene draži, šarma, kako je to lijepo naveo g. Lacković u ”Neisporučenim neonima g. Lackovića” autorice Tanje Vujasinović koja je, bez posebne reference na Vulpeovu pokretnu skulpturu, tematizirala iščezavanje uporabe neona u urbanim prostorima, a time i gašenje obrta koji su se time bavili. Osim intimnog pristupa u načinu na koji g. Lacković govori o kreativnim aspektima zanata izrade neona, od kojih je komercijalni primjer kaktusa izložen kao dio rada autorice, pa i socijalnog aspekta nestajanja starih obrta, najvažnije je uočiti da se posljedično transformira i vizualni identitet gradova, kako to objašnjava Tanja Vujasinović.
Promatrajući izgled trga nekada (u dokumentarnim izvadcima) i danas (u prijenosu u živo) primijetit ćemo razlike – iako se još uvijek vide nosači za brojne nekadašnje neonske skulpture, ono na što nailazimo na Trgu danas su samo neinventivni plakati i elektroničke ploče heterogenih, često prizemnih sadržaja. Ne temeljeći prosudbe na nostalgičnom raspoloženju, uočava se sveukupna razlika u kvaliteti dojma Trga te sa žalošću se može zamijetiti da suvremeni načini oglašavanja, ograničeni regulama postavljanja, često predstavljaju profanaciju, pogotovo odabirom sadržaja prikazivanja, često i događanja, očito bez kriterija.
Niti u 60-tima godinama 20.st., pozicija umjetnika u komercijalnom, reklamnom području i urbanom prostoru nije bila idealna i kada govorimo o Vulpeovoj pokretnoj skulpturi reklame za Chromos, može se reći da je možda slučajnost što ju je na tako originalan, kreativan i humoristički način, koristeći kinetiku kao tada suvremeni trend u umjetnosti, i tada prestižnu tehnologiju izrade neona, upotrebi boje i svjetlosti, izradio zapravo jedan umjetnik, iako je riječ o reklami. Tako je ona, možda uz još neke kreativne reklame kao što su primjerice bile one za Koniku i druge, pokazala više umjetnost i trajniju vrijednost nego što je u takvim slučajevima uobičajeno.
Nedvojbeno, život na gradskim trgovima mijenja se kroz vrijeme, danas živimo u sasvim drugačijim, post-socijalističkom, tranzicijskom društvu, gdje se javni prostori konstruiraju promijenjenom ideologijom, temeljenom na hrvatskoj suverenosti koje zrcali druge ideje i vrijednosti i postavlja nove znakove u javnim prostorima, koji često nastoje pratiti iluziju razvijenijih demokracija EU. No, potrebno je prepoznati da su nekada ikonički simboli grada otišli u ropotarnicu povijesti i ono što je nekada predstavljalo image grada Zagreba i njegovog glavnog trga, danas više ne postoji. Štoviše, uopće se ne zna što se događalo sa skulpturom Milana Vulpea koja je dugo živjela u vlasništvu nekadašnjeg Chromosa po pitanju autorskih prava, a onda netragom nestala. Razvidno je da reklame, kao i zastarjele tehnologije, u konačnici dožive svoj kraj, smrt.
Kolektivna memorija urbanog identiteta koja još postoji kod dijela građana svakako ne bi trebala u potpunosti iščeznuti i biti izgubljena za mlađe naraštaje. Stoga se nadajmo da će skulptura Dalibora Martinis na krovu MSU-u, kojom je jedan urbani znak interpretacijom i pridodavanjem novih značenja postao umjetnost, ipak uskoro zasvijetliti, da neće sve ostati samo na multimedijalnom sučelju na kojem možemo gledati video te da će retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, koja se očekuje 2020. dati bolji uvid u značajan doprinos Milana Vulpea, kroz vrhunski grafički dizajn koji je godinama prakticirao kao slobodnjak, preteča današnjih dizajnera u oglašavanju, a posebice da će skulptura Neonskog ličioca biti revalorizirana i približena u svim svojim aspektima, pa tako i značaju za dugogodišnji identitet grada, ne samo zainteresiranim profesionalcima i studentima dizajna, već i širokoj publici – građanima i posjetiteljima grada.
Barbara Katić
