Mia Maraković: Transparentne granice

Mia Maraković: Transparentne granice

Tko je autor ovog rada? Kako je nastajao? Pitanja su koja se nameću dok stojimo pred umjetničkim djelom, finalnim proizvodom izloženim u sterilnom galerijskom prostoru, izdvojenim iz svog prirodnog okruženja i odvojenim od tvorca. Često o autoru ne znamo više od teksta koji nam je uručen na izložbi. Lijepo napisanog, ispoliranog i pročišćenog teksta.
 
Okrećući se od dovršenog i stavljajući naglasak na proces, mijenu, promišljanje, kontinuitet, Mia Maraković svojim djelima pristupa na drugačiji način, preispitujući sebe i umjetnost koju stvara. Intervenira u zadani medij i nadograđuje ga, mapirajući tako svoju realnost na nekoliko razina, transformirajući neželjene knjige i bolne uspomene u svoje dnevnike. Mjestimično prozračan spoj književnosti i likovnosti pretače se u crnilo brutalne doslovnosti, neposrednosti i autorefleksije.
 
Umjetnica likovne dnevnike radi posljednjih pet godina, a odlukom da ih javno izloži, nepovratno i nedvosmjerno se ogoljava pred galerijskom publikom, nepatvoreno iznoseći svoja sjećanja, strahove, nesigurnosti, trenutke boli, radosti i sanjarenja. Specifičnim postavom, koji je izrađen in situ, galerijski prostor razbija se na manje jedinice, stvarajući tako intimniju atmosferu te nudeći posjetiteljima mogućnost izolacije i posvećivanja eksponatu. Na taj način poništavaju se određene društvene norme i ustaljena pravila ponašanja u galerijskom prostoru, koja utječu na vrijeme i način konzumacije izloženog sadržaja.
 
Na tragu rada Grupe šestorice autora, koji su kroz likovnu formu propitivali moć jezika i teksta, Mia se poigrava semantikom i koegzistencijom dviju nominalno dominantnih formi, koje u ovom slučaju ne posreduju isključivo agitirajuće i javne poruke, već promatrača uvode u sferu intimističkog, navodeći ga na suočavanje sa sobom kroz svojevrsni terapijski proces, koji prilikom stvaranja dnevnika proživljava i umjetnica. U istinskoj i sirovoj formi ona progovara o svojoj ranjivosti, oslikava, šara, postavlja dovitljiva pitanja o ljubavi i prolaznosti, savjetuje se i ispisuje motivacijske poruke, nadvijajući se svojom osobnošću nad svakom stranicom, tako pobuđujući iluzornu bliskost s promatračem, spram svakodnevice obilježene emocionalnom otuđenošću.
   

Mia Maraković: Transparent boundaries

Who is the author of this work? How did it come into existence? These are the questions that arise when we stand before the piece of art, the final product displayed in a sterile gallery space, isolated from its natural environment and separated from its creator. Often we know nothing more about the author than the text handed out at the exhibition. Well written, polished and cleansed text.
 
By turning away from the completed and by emphasizing process, change, contemplation, continuity, Mia Maraković takes a different approach to her artworks, thereby questioning herself and the art that she creates. She intervenes in the given medium and upgrades it, mapping her reality on several levels, transforming unwanted books and undesirable memories into her diaries. Occasionally translucent combination of literature and visual art is being transposed into the blackness of brutal literalness, immediacy and self-reflection.
 
For the past five years, the artist has been making visual art diaries. With her decision to display them publicly, she bares herself irreversibly and unambiguously before gallery audience, genuinely exposing her memories, fears, insecurities, moments of pain, joy and daydreams. Through a specific exhibition made in situ, gallery space is broken into smaller units, thus creating a more intimate atmosphere and offering visitors a possibility to isolate and dedicate to the exhibit. In this way, certain social norms and commonly established codes of conduct in gallery space, which influence time and manner of consumption of displayed content, are being abolished.
 
Following the footsteps of the Group of Six Artists, who questioned the power of language and text through an art form, Mia has played with semantics and coexistence of two nominally dominant forms, which in this case do not convey only agitating and public messages. They also take observers into the sphere of the intimate, making them face themselves through a sort of therapeutic process, which is something the artist also experiences while creating diaries. Through a genuine and raw form she talks about her vulnerability, she paints, doodles, asks witty questions about love and transience, consults and writes motivational messages, looming with her personality over every page, thus inducing illusory closeness with the observer, as opposed to the everyday life characterized by emotional alienation.