Tea Ivković: Kocka, ljestve, biljke, konj

Zamislite prazan prostor, recimo pustinju. Zatim u nju smjestite kocku, sa svim atributima i kvalitetama koje joj odlučite pridjenuti. Negdje, u isti prostor, postavite i ljestve, biljke i konja. Dolazi oluja. Do kakvih je promjena došlo tokom oluje? Što se dogodilo s kockom, ljestvama, biljkama i konjem?

Ovaj, naizgled, u potpunosti besmislen zadatak, zapravo je japanska psihološka igra, odnosno nauk o «kokoru», takozvana «kokologija» (kokoro, jap. um i/ili duh), kojom se pokušava otkriti i protumačiti podsvijest suigrača. Upravo je ovu igru umjetnica Tea Ivković naumila zaigrati s posjetiocima svoje izložbe u Galeriji VN. Pustinju je ipak, ovom prilikom, zamijenila praznim prostorom galerije, lišenim bilo kakva neželjena konteksta – optimalnim izlagačkim prostorom, savršenim white cube-om, a takav, neopterećen predrasudama i predznanjima, trebao bi biti i promatračev, odnosno suigračev um prilikom susreta s umjetnicom i objektima izloženima u galeriji. Kocka, u ovoj igri, predstavlja igračev ego, ljestve ambiciju, biljke društvo i međuljudske odnose, a konj ljubav, dok je njihov raspored, suodnos i (ne)postojanost nakon oluje refleksija igračeve svijesti i stava prema ovim elementima u danom trenutku. Trivijalnost ovih motiva i pokušaj analize ljudske psihe, stanja svijesti i emocija pomoću različitih psiholoških testova i igara, a sve kako bi se osobu smjestilo u određeni okvir, odnosno definiralo, tema je kojom se, u svojim recentnim radovima, bavi Tea Ivković. Ona povlači paralelu između psiholoških testiranja i njihovih rezultata i različitih (pokušaja) tumačenja umjetničkog djela. Ivković intrigira ljudska žudnja za samospoznajom i prepoznavanjem vlastitih psihičkih stanja, emocija i karakternih osobina, ali istodobno i potreba za slobodom od bilo kakvog generaliziranja i smještanja unutar nekih fiksnih karaktera. Na sličan način umjetnik, s jedne strane, teži za tumačenjem svoga rada, odobravanjem publike i kritike te pozicioniranjem unutar određenih teoretskih okvira, dok se, s druge strane, pribojava konačnosti koju sa sobom nosi tumačenje istog. Fluidnost, nestalnost i nestabilnost ljudskih identiteta, ali i umjetničkog rada tema je izložbe „Kocka, ljestve, biljke, konj“ Tee Ivković. Umjetničkom radu ona pristupa sasvim barthesovski; kontinuirano umnažanje značenja i nepoznavanje autorova uma, onemogućava bilo kakvo konačno tumačenje teksta. Na isti način, smatra Tea, promjenivost ljudskih emocija i psiholoških stanja, onemogućava bilo kakvu konačnu „dijagnozu“ čovjekova psihičkog ili emocionalnog stanja. Svaki pokušaj definiranja rezultira novim odgađanjem značenja, a svako poistovjećivanje neminovno završava u solipsizmu. Uvodeći interaktivne elemente u priču o kocki, ljestvama, biljkama i konju, odnosno dozvoljavajući posjetiteljima izložbe da se okušaju u ovoj mentalnoj igri, umjetnica na scenu postavlja još jedan problem koji je, kao autoricu, zaokuplja – nesposobnost donošenja objektivnog suda o vlastitom karakteru, odnosno umjetničkom radu. U Teinoj igri dolazi do inverzije – posjetitelj postaje autor; on sam odabire pozicije elemenata unutar praznog prostora, čime ga autorica, već u samom početku, lišava mogućnosti donošenja bilo kakvog „objektivnog“ suda o izložbi. Ukoliko sam posjetitelj, pri ulasku u galeriju, ne postane autor i ne dobije mogućnost odabrati raspored i izgled elemenata, cijela igra postaje apsurdna, smatra Ivković, aludirajući pri tom na nerazumijvanje suvremene umjetnosti koja, neupućenom promatraču, djeluje apsurdno. Zapadna civilizacija teži konačnosti, objašnjenjima i donošenju zaključaka i definicija, dok ona istočna, shvatio je to Barthes na svom putovanju u Japan, ne nastoji neprestano tragati za nekim transcendentalnim označiteljem. Valjda je zato i Tea odlučila zaigrati upravo japansku igru razotrivanja suigračeva uma, u potpunosti, ipak, svjesna da je poznavanje nečijeg uma ili znanje o tekstu, odnosno umjetničkom radu, tek obična iluzija.