Marijan Crtalić: Njih su dvojica, a mi smo sami

AK Teleportirajmo se prvo u prošlost. Izložba „Transcendentalna teleportacija“ u Galeriji SC u Zagrebu 1999. bila je prva tvoja izložba koja je funkcionirala kao svojevrstan arhiv. Ta je instalacija nastala akumuliranjem i povezivanjem osobnih predmeta i dokumenata, privatnih fotografija, umjetničkih radova poput slika nastalih otiscima rorscharch mrlja, kompjutorskim manipulacijama fotografija ili psihodeličnih slikarskih kompozicija. Kasnije si u instalacije uključivao i prikaze svojih različitih iskustava, stanja i doživljaja dokumentiranih videom te si počeo izvoditi performanse, koje također uključuješ u kasnije radove u formi videodokumentacije. Izložba „Introspektiva“ u Galeriji prsten 2012. tvoja je dosad najopsežnija izložba, kojom si obuhvatio svoje stvaralaštvo od prvih sačuvanih likovnih radova iz djetinjstva do danas, uključujući i segmente ogromnog materijala iz projekta „Nevidljivi Sisak“, kao i zazorni objekt „Living Dead“, također nastao akumuliranjem – tvari od sapunice i tvoje kože, dobivene struganjem glave noktima kao rituala svakodnevne higijene. Zanima me što sve skupljaš i akumuliraš i otkud potječe tvoj impuls za prikupljanjem i arhiviranjem? Projekt „Nevidljivi Sisak“ je također veliki arhiv koji kontinuirano nadograđuješ. Sadrži fotografije, fotomontaže, videozapise, intervjue, reportaže, tekstove, dokumente...

MC Uglavnom sam nekritički prepušten tom impulsu, ne propitujem ga filozofski ili kako već. Najlakše mi ga je objasniti kao nešto što sam davno čuo ili pročitao, a imenuje se opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji valjda nastaje uslijed želje za nadoknađivanjem određenih životnih manjkavosti, odnosno uslijed općenito poljuljanog identiteta, zapravo – mog mišljenja što to identitet uopće jest, te što ga određuje i uređuje, na način da se mogu s njim koliko-toliko svjesno nositi. Od nekakvih prijašnjih opsjednutosti raznim estetskim čudesima, sada se više bavim nekakvim društveno-političkim interesima artikuliranim u vizualnoj ostavštini. Zanimljivo mi je stvaranje nekakvog specifičnog memorijskog arhiva, ali ga naprosto nemam vremena iznositi iz sebe i zapravo ga pokušavam iznijeti kroz prakse korištenja društvenih mreža. Sakupljajući materijale za recentnije projekte, maknuo sam fokus sa sebe, jer sam počeo proučavati druge. Istraživanje me je pokrenulo na obilaske lokacija, razgovore s ljudima, pretraživanje arhiva sisačkog muzeja i knjižnica, potaknulo me na raznorazne kontakte i suradnje s ljudima iz kulturnih i producentskih udruga i institucija u Sisku, Zagrebu, Hrvatskoj, pa i šire. Naročito mi je bio fascinantan trud bivšeg zaposlenika sisačke Željezare, Davora Dominića, koji je uspio sačuvati dragocjeni dio fotografskog i dokumentacijskog arhiva Željezare. Inače je ogroman dio ionako ogromnog arhivskog materijala svih hrvatskih tvornica sustavno i namjerno uništen, a pogotovo je sisačka Željezara bila i ostala trn u oku svim onim novokomponiranim političkim strukturama koje su osmislile i provele privatizacijsko-pretvorbenu devastaciju zemlje, koja još traje i zasad joj se ne nazire kraj. Dapače, dok vodimo ovaj razgovor, drastično nam se krade lova i uništavaju ostaci ostataka svega.

AK Početkom dvijetisućitih u opisu svoje izložbe „Crkva“ u Galeriji Miroslav Kraljević izjavljuješ: „u kontekstu mog eskapističkog svjetonazora, svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performancea (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog – u kojoj zapravo živim. Znači (na sreću ili nažalost) život živi (preživljava) mene, a ja živim (proživljavam) umjetnost“; „važna mi je isključivo životnost u spoju sa zabavom koju mi pružaju bezgranične mogućnosti suvremene umjetničke prakse“. Tada si taj stav nazvao svojom „aktualnom religijom“. Kako ti se danas čine tadašnji stavovi, odnosno, koliko je društvena i politička stvarnost u kojoj živimo utjecala na tvoj osobni život i umjetnički rad?

MC Recimo da se slažem sa samim sobom iz tog vremena, mada mi je sada prenaporno konstruirati takvo razmišljanje na taj način, nekako mi je svejedno i tu sam najbliže jednoj misli koju sam napisao u sklopu jedne instalacije nastale nedugo nakon izložbe „Crkva“, a glasi: Jebe mi se živo za sve... Naravno, to se uglavnom odnosi na sve što se propovijeda s bilo koje vjerske, političke, odnosno nekakve etablirane pozicije ili od strane nekog autoriteta. Kritički i socijalni angažman ostao je isti od „Crkve“ do danas, osim što je fokus i cijela razvojna priča drugačija. S proučavanja vlastitog identiteta, okrenuo sam se proučavanju onog što me uvelike određuje, a to je moja okolina sa svim svojim dinamikama i procesima. Zabavu sam održao kao lajtmotiv smisla života, u umjetničkom radu sam njenu energiju pokušao utjeloviti u prikaz, ne bi li sam rad sa svojim opskurnim temama učinio pitkijim.

AK No, prema tvom radu posljednjih godina, čini mi se da vjeruješ kako umjetnost može u društvu ostvariti neke pomake. Rekla bih da si napustio neke eskapističke životne taktike, jer si već godinama aktivno angažiran na stvaranju promjena u lokalnoj sredini svog radnog grada Siska. Sada je u pripremi treće izdanje Festivala Željezara, koji si pokrenuo u industrijskoj zoni Siska 2014. Unutar samog tvorničkog postrojenja, zajedno sa svojim suradnicima organizirao si u sklopu Festivala brojne radionice, izložbe, performanse, predavanja, tribine, suradničke projekte, tematske obilaske, koncerte. Što se sve promijenilo u Sisku posljednjih godina, od kada ste pokrenuli Festival? Misliš li da ste zahvaljujući Festivalu uspjeli ostvariti neke pomake u načinu na koji lokalna zajednica pristupa kulturi, ali i samoorganiziranju i stvaranju novih inicijativa? Čini li ti se, prema odazivu, da je Festival potreban gradu i je li ga s većim zanimanjem doživjela šira lokalna zajednica ili institucionalne strukture koje upravljaju kulturnom politikom?

MC Moj temeljni pogled na svijet je pesimizam, kojeg ignoriram i ponašam se kao da će sutra stvarno biti bolje, te tako i djelujem. Po principu: baš me briga, idem naprijed, pa što bude... Festival je neki moj opsežniji eksperiment, odnosno djelovanje kojim nastojim svoje vizije društvenog uređenja uklopiti u stvarnost, koje sam i ja neposredniji dio. Dosadašnji festivali produbili su moj pogled i shvatio sam i doživio dosta dobrih, kao i dosta loših stvari. Na primjer, dobro je da se moja početna ideja koncipiranja festivalskih aktivnosti kao pokretača društvene i individualne samoorganizacije počinje realizirati u formi raznoraznih aktivnosti koje mlađi ljudi počinju organizirati u Sisku, a naročito je poticajna činjenica da je cjelokupna kulturna baština i moja ideja baštine kao nezaobilaznog identitetskog označitelja cijelog grada počela dobivati sve više poklonika, odnosno da ju je i grad etablirao, te kroz raznorazne lokalne i državne institucionalne mehanizme pokušava i sačuvati, te je uklopiti u nekakvu edukativnu kulturno-turističku vrijednost Siska, a i šire. Naravno, negativno je što se korupcija i kojekakvi pokušaji destruiranja cijele priče aktivno provode s desne strane političke perjanice, mada, nažalost, i s lijeve strane postoje raznorazni oblici političkog i kojekakvog „kokošarenja“, tako da je, uglavnom... zanimljivo! Festival je u svakom slučaju ostavio popriličnog traga u životu grada, ali opsezi toga osjetit će se kasnije, kad ga lokalni „kokošari“ iz svih stranaka uspiju ili ne uspiju uništiti do kraja. Za sada se samo trude...

AK Na koje ste sve prepreke nailazili u organiziranju Festivala? U što je bilo potrebno uložiti dodatni trud?
MC Općenito je prepreka jedna totalna nestručnost i ispolitiziranost na svim razinama države i lokalnih zajednica, tj. kaos na svim društvenim razinama funkcioniranja. To su nekakvi hrvatski modusi vivendi, koji su toliko metastazirali da će trebati evolucijska vječnost da se to malo ustabilizira i normalizira do neke podnošljive mjere. Za sada je sve to katastrofa, ali to mi je bilo jasno, te sam se svjesno i suočio s tim, mada me ljudske gadosti i svi oblici ljigavosti uvijek iznenade. No, to je neki uopćeni pogled, a što se tiče neposrednijeg okoliša, naravno da svugdje i na svim razinama i u svim društveno kojekakvim strukturama postoje dobri, loši i zli pojedinci i skupine i da sam pomoću festivala dobio još malo dublji uvid u to tko je kakav, a i kakav sam ja, i sl. Osim učestalog omalovažavanja, pljuvanja i podmetanja s, uglavnom, desnog političkog kraja, dolaze i raznorazni oblici pokušaja kontroliranja mog Festivala, a naročito organizacijskih i financijskih resursa, s raznih krajeva. Veliki problem je što djelujem s pozicije tzv. civilnog sektora i što se i to što uđe u budžet ne dobije po traženoj cifri, pa moramo improvizirati i prekrajati program, a rezultati su silno živciranje i svađa oko odabira najpraktičnijih opcija u kojima se uvijek netko osjeća zakinut, a zakinutost je gotovo normalna činjenica. Svi, naime, na kraju budemo izmoreni od stresa i besparice, radimo kvalitetne stvari čije financijske plodove ubiru prekobrojni, mahom nestručni uhljebi, zaposleni u gradskim i državnim institucijama. Ništa novo, ali uvijek vrijedi spomenuti.

AK No, vrijedi spomenuti i da je velika vrijednost tvog rada na projektu „Nevidljivi Sisak“ u tome što si skrenuo pažnju šire javnosti na „fenomen Željezara“, kako si ga nazvao. Riječ je, naime, o tvornici koja je u vremenu socijalizma osiguravala danas potpuno nedostižan prosperitet ne samo za svojih 14.000 radnika, nego je bila jedan od osnovnih stupova napretka čitavog grada Siska. Izgradivši za svoje radnike stambeno naselje sa svom pripadajućom komunalnom i društvenom infrastrukturom, ne samo školu, vrtić i ambulantu, već parkove, sportsko-rekreacijske terene, kao i objekte namijenjene kulturnim sadržajima, poput knjižnice, doma kulture, foto i radio kluba, tvornica je radnicima omogućavala visoke životne standarde. Reci nam nešto više o svom istraživanju Željezare, te posebno o likovnoj koloniji na kojoj su nastale javne skulpture, koje su tek na temelju tvojih zalaganja uvedene u državni Registar kulturnih dobara.

MC Unatoč opsežnom istraživanju, koje sam proveo da bih saznao što se zapravo događalo, a i unatoč raznim istraživanjima koje su proveli brojni pojedinci na tzv. nezavisnim i institucionalnim pozicijama, najdojmljivija su mi saznanja koja sam čuo intervjuirajući ljude koji su živjeli i radili u to vrijeme i koji su mi na zanimljiv način artikulirali informacije, koje sam dobio iz prethodnih istraživačkih poduhvata. Pričam o mom zadnjem projektu „Aktivna memorija“, gdje sam snimajući intervjuirao nekoliko ljudi, koji su kreirali tadašnju radničko-kulturnu priču, te nekolicinu mlađih koji su zavidno stručno upoznati sa svime navedenim. S jedne strane postojala je ogromna skrb prema radnicima i njihovim obiteljima, a s druge strane su sigurnosni radni uvjeti bili znatno teži nego danas. Danas radnici, barem teoretski, imaju prilike sami si naći bilo kakav popratni sadržaj, a u Željezari su ih obasipali stalnim kulturnim i zabavnim sadržajima, sportom te turizmom. Provodile su se i razne ankete među radnicima s ciljem poboljšanja programa i zanimljivo je da su se radnici znali žaliti da im je ponekad previše umjetnosti, odnosno da ne razumiju određene umjetničke pravce i izvedbe. Na radničkim savjetima imali su prilike izraziti svoja mišljenja i do neke mjere djelovati na rad, odnosno poslovne pravce svojih kolektiva. Također, su imali jednake mogućnosti participacije na raznim kulturnim događanjima, pisali su tekstove i ravnopravno sudjelovali na svim smotrama, te su čak i aktivno organizirali vlastite amaterske likovne skupine, te radili nove radove, organizirali si izložbe, pisali i čitali recenzije, uglavnom su funkcionirali kao radnici i umjetnici. Općenito me je zaintrigirao taj eksperiment socijalističkog samoupravljanja, koji tek traži opsežniju i artikuliraniju valorizaciju, odnosno nepristrano smještanje u znanstveni i kulturološki kontekst. Za sada se još uvijek vode ideološko-povjesničarske bitke od kojih nema nikakve koristi, osim za one koji ih potiču da bi prikrili izvlačenje preostale love iz ostatka ostataka nacionalnog bogatstva. Likovne kolonije Željezare Sisak, koje su se odvijale u periodu od 1971. do 1990. godine imale su za cilj razviti kod radnika kreativnije promišljanje procesa proizvodnje, odnosno kultivirati ih u sklopu navedenog eksperimenta i uz pomoć opće naobrazbe i kultiviziranosti provođenih od tzv. Kombinata Željezare, oblikovati ih u subjekte, odnosno nosioce opće izgradnje društva. Iz današnje perspektive gledano, imali su neusporedivo veća radnička i ljudska prava nego, hrvatski radnici danas.

AK Može li se reći da rečenica u naslovu izložbe „Njih su dvojica, a mi smo sami“, koju pamtiš kao foru iz djetinjstva sa sisačkih ulica i igrališta, a zapravo je citat iz popularnog stripa, u kontekstu ove izložbe funkcionira kao iskaz stava o važnosti individualne odgovornosti? Poziva li ona ujedno na udruživanje i solidarnost u borbama za ostvarivanje zajedničkih ideja?

MC Definitivno je potreba za individualnom odgovornošću neupitna, kao bitan faktor svakodnevnog ponašanja i odnosa prema drugima i društvu u cjelini. Spomenuti naslov izložbe zapravo je citat iz „Alana Forda“ i označava nesigurnost i neodlučnost osjetljivih pojedinaca u odnosu na organiziranu kolektivnu mašineriju establišmenta, odnosno može se primijeniti i na cjelokupnu društveno-političku klimu gdje se, narodski rečeno, ne zna 'ko pije, a 'ko plaća i gdje se uperuje prstom u sve i svakoga, samo da se izbjegne odgovornost za vlastite postupke: Oni su krivi, bilo ih je dvojica, a mi smo bili sami… To je ujedno i parafraza opravdavanja za sve vrste kukavičluka, koji se utjelovljuje u izbjegavanju odgovornosti nečinjenja ičega što bi bilo nekome ili nečemu od koristi, a to je nekakav idiom današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj, od vrha do dna. Npr. za sve katastrofalne poteze nove vlasti okrivljavaju se bivše političke strukture. Politička scena je izgrađena na materijalnoj infrastrukturi bivšeg socijalističkog sistema, funkcionira na administrativno-birokratskim osnovama i postulatima bivšeg sistema, a naročito je partijska infrastruktura samo nadograđena u stranačku. Partijska tj. stranačka pripadnost i podobnost, koje osiguravaju uspon na klasnoj ljestvici, kao i strah mase od političke osvete za „neposluh“, sve je ostalo praktički isto. Bivše društveno vlasništvo postalo je privatno, radnici su postali djelatnici bez ikakvog prava odlučivanja. Nekad se nije smjelo kritizirati Partiju i NOB, danas se smije, ali nikako nije preporučljivo kritizirati domovinu i domovinski rat, itd. Komponenta zajedništva i uzajamnog pomaganja zamijenjena je svađama, mržnjom i podjelama na svim osnovama, a sve po krilatici: zavadi pa vladaj! Naravno, moje „Mogućnosti otpora“ su nastale baš kao otpor takvome razvoju situacije.