Sanja Jonjić: Nevidljivi radovi, ideje

U razdoblju od mjesec dana, umjetnica svakodnevno dolazi u knjižnicu/galeriju i promišlja neke od mogućih ideja, baveći se njima kao umjetničkim materijalom. Međutim unaprijed postavivši granicu dosega nastalih radova kao one koje nikada neće izvesti, pa im je time i „sve dopušteno“, sama sebi postavlja zamku. Naime, usprkos dugotrajnom i svakodnevnom radu, ona neće „nešto“ izvesti. Proces kroz koji prolazi, dijalog je sa samom sobom, pročišćavanje ideje, ispitivanje mogućnosti, dnevnik stvaranja, no finalni je proizvod unaprijed diskreditirala. Time ga je, iako ga izlaže, učinila nemogućim, dok je, s druge strane, vlastiti koncept dovela u pitanje. I gledateljska pozicija hipotetski je na klimavim nogama. Radovi naime, nisu samo nevidljivi, nego, kako upozorava umjetnica, ni neće biti izvedeni. Nemogući radovi impliciraju nemogućnost gledatelja. Sve je dovedeno u sumnju.
Geneza ovoga rada potječe iz davnašnje autoričine akcije kada daje izraditi i nosi majicu s natpisom „Nisam umjetnik“. Nakon toga slijedi niz „nevidljivih radova“, primjerice, pisma koja ispisuje za različite adresate u kojima svakome ponaosob iznosi i raščlanjuje jedan od razloga svojega odustajanja od umjetnosti. Pritom promišljajući svoj odnos spram vlastite struke u rasponu od egzistencijalne neodrživosti do vizualnosti kao opće zasićenosti prostora, gradi kompleksnu osobnu fenomenologiju.
U navedenom se radu, kao i u ovom, autorica služi istom metodom. Trideset dana boravi u galerijama u okviru kojih izvodi rad. Rukom ispisuje pisma, odnosno bilježi misaoni proces. Razlaže ideju, ljušti  je opnu po opnu kao slojeve luka, ne bi li je dovela do najsažetije forme. U tom je obliku ispisuje na prozor. Jasno organizira prozorska polja, a onda unutar njih upisuje svoje dnevne misli. Redanje poglavlja, uspostavljanje odnosa između vertikala i horizontala u suprotnosti su s efemernošću ideje. Prozorska membrana postaje simbolička granica između unutrašnjeg i vanjskog i mjesto njihove interferencije. Rečenice su čitljive izvana, i lako uklonjive, mogu se obrisati jednim potezom prsta, iznutra. No isto tako mogu pokrenuti misao. Je li ta misao o kojoj nikada nećemo ništa doznati nevidljivi rad koji najavljuje autorica?
No sve rečeno mogu biti spekulacije, dok se stvarni rad ozbiljuje kroz autoričin proces: tihi performans koji izvodi trideset dana i koji završava vidljivom fizičkom radnjom, ispisivanjem rečenica na prozorska stakla. Proizvodeći umjetnički rad kroz misaoni proces, fizički rad pisanja, uspostavljanja tijela u prostoru, zauzimanja vremena, ona svakodnevno iznova proizvodi vlastiti identitet umjetnice koji početno želi negirati. Pa i onda kada je nosila majicu s natpisom „Nisam umjetnik“ negirajući ga je naglasila. No ne radi se samo o potrebi artikuliranja zazora prema umjetnosti, o pretpostavljanju teksta slici, vjeri u snagu riječi, a istrošenosti slike. Ovaj bi se rad mogao čitati i kao egzistencijalni obračun ili rad o prekarnosti umjetnosti. Naime, nakon dugačke profesionalne pauze dok su djeca odrastala, Sanja Jonjić se vratila na scenu upravo serijom nevidljivih radova. Tako iz svog malog stana svakodnevno dolazi u knjižnicu kao privremeno prisvojeni atelje i proizvodi radove. Jedno nedavno istraživanje o životnim prilikama umjetnica s područja Rijeke i okolice pokazalo je, primjerice, da za 83% ispitanica primanja u struci ili mirovina nisu dovoljni za podmirivanje realnih životnih potreba, da preko 68% ispitanica koje su majke smatra da primanja od umjetničkog, odnosno pedagoškog rada nisu (ili većinom nisu) dovoljna za uzdržavanje djece te da je za 80% njih stambeni prostor ponekad ili uvijek ujedno i njihov radni prostor.[1] U pozadini, rad Sanje Jonjić govori i o tome. (Irena Bekić)
 
Sanja Jonjić rođena je 1966.  Diplomirala je grafiku na ALU Zagreb. Izlaže od 1992. na skupnim i samostalnim izložbama.
Fotografija: Zoran Pavelić
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb